Nisam se mogla snaci u cijelom tom labirintu lijekova, bilo ih je posvud. Malene ampulice, prakticne putne kutijice za cuvanje tableta, mjerac tlaka i pripadajuca kutija, antidepresivi u kricavo zelenoj kutiji, vise su nalikovali na pakiranje bombona no na ista drugo, tablete za smirenje, uredaj za kontrolu secera… Iznad svega toga izdizao se maleni nocni ormaric, prepun razlicitih slika svetaca, drvenih krizica i slike pokojne majke. Ispod je bila hrpa papira i sto placenih i sto neplacwnih racuna. Oni neplaceni bili su postrojeni kao na listi za odstrel, cekali su strpljivo svoje vrijeme, jer kad je majka, uopce kasnila… Bila je to uigrana logistika, logistika u kojoj su hrdavi kotac bili samo ja i otac, nekako smo se tako nasli, nepripadajuci jedno drugo ni nikome u toj obitelji. Zajednici, rekla bih. Pored svega, u glavi sam imala jedino sliku njene pokojne majke. Nitko nije znao ista o tome, pa ako i jest, bilo je to nepotpuno, ogrnuto omaglicom i distropijom, kao u dimu cigarete… Lice je izgledalo kao da sam ju negdje vidjela. Bilo je to lice koje je nalikovalo licima koja se vidjaju cesto, gotovo svaki dan. Nekako, opcenito.Godinama nakon, trazila bih odgovore. Nisam znala jesu li ti ljudi, koje bih vise nazvala zajednicom no obitelji na sebe prihvatili kriz mucenika ili im je on bio dodijeljen pri rodenju, kao kakvo znamenje. Izgledalo da je lako moguce i jedno i drugo. Sudeci po majci, izgledalo je gotovo mogucim da se ta koprena samodestrukcije svojevoljno razvila, kao kakvo tanko, fino platno i ogrnula je, kao da je preuzela izgled neke rafinirane mucenosti, tuge u kojoj se uzivalo, kao sto se uziva u zadnjem mazohisticnom dimu cigarete.
…
Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote