Nebo, patinirano srebro

Od svih zala

odaberi najveće,

sve što ti je lažna običajnost dala

kao tvoj se usud tebi dugo već nameće.


Kroz čitav te život prati,

ti nisi mogla nikada,

niti ćeš ikad, sjati,

uspjela se nisi otrgnuti od običaja,

udes je tvoj istrajan,

on tebi, kao i ti njemu, pripada.


Je li možda ipak to bio tvoj izbor,

ili samo slučaj puki,

preveliki je tvoje patnje i tvoje boli zbroj,

ne možeš to više podnijeti,

u propast će te odnijeti

tvoji osjećaji napukli.


Muči te tmurno nebo,

satkano od tamno sivih oblaka bezbroj,

utjehu ne pronalaziš, žal sve je dublja,

posve te obujmila tvoja sudba.


U ponor svoj ponireš,

do tebe više ništa ne dopire,

u njemu na strahovito velikoj izgaraš dubini,

počinješ se gasiti lagano u svojoj nutrini.


I neka te više ne brine

nebo boje patinirano srebrne,

niti to što sad pada,

jer to su samo kapi tvoje krvi i tvog znoja,

osjećaš oko sebe miris opojan,

dok sve živo u tebi se raspada.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting