NE OSJEĆAM NIŠTA

Kiša proljetna niz moj se prozor slijeva,pokoja munja u daljini sijeva,mene grli moja postelja bijela.Misli poput hladnih vjetrova oko mene lete,osjećam se nezaštićeno kao neko djete.Najgore od svega,što duša mira mi treba,a pamet ne da,svake minute odvodi me na moje prošle pute,da se prisjećam da se tebe sjećam.I pitam se jesam li stvarno toliko jako s tobom pogrješila,prvo te tješila pa te se rješila,prvo te pazila pa te zgazila.Sad vraća mi se sve,ne bježim od sudbine,svoje račune uvijek uredno plaćam,sve se jednom vratit mora,to shvaćam.Uzalud što sam sada ja postala bolja,kad ti postade smeće,ma sve je uzalud jer nema tu sreće.I vidim ponekad kako ulicom mi prođeš,iskreno ja ne bih voljela da na vrata mi dođeš.Šalješ mi ljubavne poruke,jeftine kao kantinske obroke…Činiš sve kako da me vratiš,da je odavno sve gotovo ti nikako da shvatiš.Više si štetimo nego što se volimo,mi se ne usrećujemo nego borimo,pa što je to onda kad je ljubav na rat spala,ne želim više u to,nisam budala.Nisam više ona ista i moram ti reći da ne osjećam ništa…

2 thoughts on “NE OSJEĆAM NIŠTA

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting