U mome dvoristu
magnolija procvjeta vec u rano proljece
u njenu krosnju svako jutro
lasta, koja se s jugra vratila, dolijece,
a moju dusu val radosti zanjise
pa sapnem — Ne, necu tuzna biti vise…
Vjerujem da i u drugim dvoristima
magnolije vec cvjetaju
( i tamo , gdje mog Prijatelja , vise nema!)
i u njihove krosnje lastavice slijetaju…
Vjerujem da se u ljudskim dusama
valovi radosti zanjisu
kad cuju kako u gajevima slavuji biglisu…
U prirodi jos uvijek ima neiscrpne ljepote
koja u covjeku probudi bajkovite ushite,
Ne dajmo da nas savlada klonuce
i da nam beznadje zarobi duse
ni kad nam se snovi, poput kula od karata, poruse
Samo se treba osvrnuti
zastati pa osluhnuti
kako oko nas zivot kljuca
i neprestano se otima SMRTI!
Tako je oduvijek bilo
u krugu se tuga i radost od pamtivijeka vrti…
Ne dajmo da nas savlada klonuce
nakon tmine i mraka, tuge i boli
uvijek ce doci suncano svanuce
i sapat utjehe od NEKOG, tko nas , negdje daleko,
bezgranicno voli…
“Rijeka bez povratka”
O Uskrsu, 2021.