Danas je važno bilo
može li ili ne može
netko biti krizmena kuma;
jesu li zadrti ovi što misle
da to nikako nije dobro
ili su licemjerni ovi drugi,
što joj daju za pravo.
Ne pitajte me.
Prvima sam bliža,
jer razumijem temu,
ali pitam se čemu sve?!
Ionako su ljudi odavno
oduzeli značenje svemu.
Odavno nitko ne razumije ništa.
Lutanje kroz labirinte prilagodbi
ovome i onome,
modernom i progresivnom,
odavno je obezvrijedilo
sva moguća značenja i vrline.
Ničemu se nije za čuditi.
Pa ni kad ona druga
kumuje na vjenčanju prijateljice
u ležernom izdanju,
sa čarapama tigrastog uzorka
(iz nekog razloga baš to
privuklo je pažnju novinara).
Najmanji je problem obleka.
Al’ stvarno se pitam.
Postoji li na ovom svijetu
još išta ikome uistinu vrijedno?!
Onako vrijedno kao osmijeh djeteta
koje se tetki nasmiješi?!
Vrijedno kao zagrljaj majke,
brata ili sestre?!
Onako vrijedno kao sigurnost
prisutnosti očeve ruke?!
Postoji li nešto vrijedno
kao blago lice prijatelja,
ili kao ljubav voljenoga?!
Zastarjele su to vrijednosti
za ovaj napredni svijet.
Al’ nema meni pomoći.
Uvijek ću biti nazadna.
Cijeniti stare roditelje
i kad se ne slažem s njima.
Radovati se bratu i sestri,
smijati se s prijateljima;
opraštati svima s vremenom sve.
Voljet’ ću i dopustiti da budem voljena
svakome tko me želi i može voljeti.
I čeznut’ ću za voljenima,
a čuvati dragocjene trenutke s njima.
Na svemu ću zahvaljivati Bogu
i uvijek vjerovati da je njegova volja
ono što je za mene i druge najbolje.
I neću mariti što tko o tome svemu misli.