Nado moja,
U tvom zagrljaju umorne oči odmaram,
U tvom zagrljaju srca kucaju kao jedno,
Vjerovati u bolje sutra meni je teško,
A još teže na noge dignuti biće bijedno…
Duša moja kao spilja sa sigama od soli,
Davno sam suze počela kišom zvati,
Dok pogled neumorno gleda ka nebu,
Tražim zvijezdu sjajnu da mi staze zlati…
Tamne su noći, ljudske sjene još tamnije,
I sve se evo redom ljudima prozvaše,
Slušala im osmjehe, gledala umiljate oči,
A na koncu od čovjeka samo kožu imaše…
Sjene ljudske su tu da me prevare tek,
Kroz oluje života da ne idem sama,
Više nego lica, pamtim okrenuta leđa,
Leđa koja nestaju u beskraju i postaju tama…
Čuvaj me moja nado,čuvaj me plamenu mali,
Osim tebe ništa mi ne ostalo na svijetu,
Zajedno ćemo kroz mrak, svanut će znam,
Odmorit ću ranjene noge i uživati u letu…