Na viziti

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

Ta naša klinika je sva obložena debelim staklenim pločama, zelene boje. Da nije tako velike muke i jadikovanja požutjelih ljudi u njoj, rekao bi čovjek da je divna.
U tu kuću dolaze oni koji nemaju velike nade za sutra, oni koji se više ne nadaju ljubavi, oni koji više neće vidjeti nju, oni koje je strah od crne noći, a još straše od bijela dana…
Došle su za istu stvar, njih tri. Sve su imale plave kose. Na dijalizi su već dugo. Tako su mi uznemirene, tako su im tužna lica. One stalno gledaju sivi mozaik mramora na podu, ili u bijela vrata na koja ćemo biti prozvani.
Meni su sve tri tako drage, meni su one prirasle duši, ali, ne gledam u njih, star sam i pažljivo određujem gdje je moje mjesto za gledanje… u daljinu, preko Velebita je moje mjesto za gledanje, tamo daleko, prema istoku srce želi.
Kad vidim da one ne gledaju blizu mene, ja ih ipak potkrijući malo koji put pogledam, čisto radi toga da pročitam što piše na njihovom licu i duši, mada to znam i bez gledanja.
Kad je jedna od njih prozvana i zamakla na vrata, ostale su samo dvije. Između njih je bila prazna sjedalica. Plašeći se valjda te novonastale praznine primače se lijeva desnoj, i tako smo se napričali ne otvarajući usne, sve dok nisu sve tri prozvane, a na kraju i ja:
Ma ne brinite se! Starim tigrovima vrijeme ne može ništa. Stari tigrovi imaju svoj posebni put, snagu starinsku i neuništivost duše – tumačio sam svoje zdravstveno stanje, mladoj, zabrinutoj doktorici.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting