Poezija.Online

(Praktična kontrateza Epikurovom ništavilu i njegovoj glavnoj tezi da je dobro umrijeti: „Dobro je umrijeti, jer nakon smrti i onako nema ničega i vlada ništavilo, pa tako nema ni štete od smrti!“
…….
„Moj dragi će kad dođe vrime divna mirila za moju dušu izdelati, od bila i ravna kamena… da mi se duša vesela i bezbrižna ima di odmoriti kad ostane sama, posle grešna tila!“
Stotinama godina, pa i tisućama, u vrleti Velebita stanovala su pastirska plemena. Od pamtivijeka su tu njihove kamene kuće, štale podno kuća i veliki ljetni torovi na pašnjacima. Uz torove su u posve malešnim kućicama toraricama spavali pastiri. Te su se kućice i torovi prevlačili po travi na velikim volovskim saonama, da se pošnjaci pravilno nagnoje. U torovima su ležala bijela stada ovaca, a oko torova vukove i medvjede plašili su psi tornjaci. Stada su na ilirski način izjavili na katune, a kad bi opasli jedno područje, preselili bi na drugo. Radi mira i sloge, svako pleme se držalo samo svoga katuna, svojih stanova.
O prirodi su znali sve; kada se drvo siječe, kada se trava kosi, kada se ječam vrše, kada se kamen cijepa i kako se cijepa.
Svaka kuća na vrijeme se opskrbila hranom i drvima za jaku zimu koja na Velebitu zna trajati šest, pa ponekad i osam mjeseci.
U ljubavi su bili vjerni, kad se zavoli dvoje pastira nikad se više ne rastaju. Dugo dugo u ljetnoj noći gledali bi zvjezdano nebo iz trave, i među zvijezdama tražili duše svojih predaka.
Svećenici nisu zalazili tako visoko, niti su se gradili vjerski objekti, pa su gorštacima njihovi običaji bili svetinja prenoseći ih bez pisanja, usmenom predajom s koljena na koljeno, kroz pjesmu, molitvu i pripovjedanje.
Tako postoji živa legenda i jasan dokaz o mirilima na koja su se spuštala tijela pokojnika dok bi se nosila do udaljenog groblja. Sastoje se od nekoliko ploča složenih na tlo u kamenjaru, a osim ploča bio je zaglavni kamen i podnožni kamen.
Mirila su se gradila uvijek tako da ne narušavaju okoliš, pa ih nevješto oko u prvi trenutak ne može ni primijetiti u kamenjaru. Kad se tijelo donese i spusti na mirila, tad se duša na njima sa svojom sudbinom miri. Tijelo ljudi odnesu na groblje ali duša ostaje na mirilima i priprema se za drugačiji život i odlazak ka nebu.
U groblje se posle pokopa ne ide. Sva pažnja pokojniku, pisma, jabuke, dragocjeni i omiljeni predmeti potrebni za život u planini nose se na mirila. Dugo, dugo se na mirilima spominje duša pokojnika, izgovaraju se mile i nježne riječi za njegovu divnu dušu.
Nije Epikur mogao biti pametniji od svega toga divnog naroda, koji je poštovao duše svojih predaka i s njima komunicirao na takav jedinstven način, i to tisućljećima.