gledam te, okupanog u crvenilu, naslonjenog na moje rame
jednako lijepog kao one noći kad obećao si
da sad kad smo zajedno nikad neće biti tame.
ustani iz sjene
i reci mi, dušo, reci mi
da se i dalje oporavljamo zajedno
i da nemaš ništa s tim
zapešćima svojim crvenim
koja su ispresjecana smrću unatoč ranama mojim zacijeljenim.
otvori oči
i reci mi, molim te, reci mi
da naša sudbina nije zapisana u zvijezdama,
da ju mogu promijeniti molitvama.
kako li smo, voljeni, dospjeli do ove situacije?
je li tvoja propast bila uzrok manjka tvoje radosti
ili su te uništili moji trenutci slabosti?
jesam li ja svojim suzama našu budućnost posipala
i nadu za nas zakopala?
zamišljam da se tvoje oči otvaraju
dok posežem za svojim najdražim upaljačem
računajući na to da ću brže umrijeti ako od uspomena zaplačem.
gledam upaljač na svom opuštenom dlanu.
pomažem ti da održiš svoje obećanje;
svjetlost se u sekundi rasprostire svugdje oko mene.
oko nas. zauvijek.