“U ovom zivotu nije novo mrijeti
izgraditi zivot kudkamo je teze…”
V. Majakovski
10. februar… kisan , hladan dan. Suton je
sivim koprenama ogrnuo cijeli kraj.
Razmisljam: Posljednji zagrljaj, sapat, pogled…
Nestao je iz zivota bez pozdrava , bez oprostaja.
Najbolji prijatelj, odvajkada drug. I Ljubav!
U srcu ostala praznina, bol… rana.
Tako to biva u ljudskom zivotu. Sve se sunovrati
u provaliju, u trenu. Potresi razorne magnitude
se dogadjaju u ljudskim zivotima svakodnevno.
Karike u ogrlici zivota su krhke i lomljive.
U casu se raskinu.
Ostaje gorak okus gubitka i tjeskobe.
Takva je i cesta kojom se krecemo,
trnovita i duga, beznacajni put u Nigdanu…
Kraj se desava vec na pocetku ali malo tko to zna,
trudi se i pokusava kraj odgoditi, zudi ugledati svjetlo u tmini…
A sto dozivljava?
Uvijek slom , raskid, rastanak…
Glavinja se, luta se… trazi se… a kraj uvijek isti.
U mutnoj bujici beznadja svrsetak i nistavilo.
To je ljudski zivot.
Malo je u njemu radosti, prave srece nikad.
Uvijek iznova KRAH!
I kataklizma koju u galopu predvode Cetiri jahaca Apokalipse…
“Rijeka bez povratka”