Vihor je nekad davno oborio visoku jelu. Sada je to samo stari panj što leži u ravnici na početku šume. Na velikoj livadi u najljepšoj planinskoj nošnji mirovala je trava, gusta i sočna, protkana divnim cvjetovima, puna jutarnje rose i svježine. Oštar zvižduk kose zadnji će je put baš danas posložiti u otkose.
Oko panja su se sjatili mladi kosci. Na suknenim kaputima su zalegli, pognuti i mrki šutke su kovali kose. Jazove Stijene preko planinske rijeke Oteše još se nisu okupale suncem. Na sve strane ječi glas kada na čeličnom nakovnju čekić otkiva kosu.
Kosa se kuje od vrha prema peti pomoću te dvije jednostavne alatke. Potrebno je prilično umijeće za taj posao. Oštrica ne smije ispucati i nazubiti se, pa udarci čekića moraju biti dobro odmjereni, a kapljica rose mora se na kraju bez razlijevanja sliti niz oštricu od pete do vrha, kao suza niz lice.
Ponosan sam bio na moju kosu turkinju koju je djed davno iskovao kod starog ciganina. Čelik iz koga je iskovana je od dugačke puške diljke, zaostale još iz turskih ratova.
Kamenim belegijama smo naoštrili tek otkovane kose. Kosa se oštri od pete prema vrhu. Još od malih nogu sam učen kako uraditi taj posao. Nekada je to uvjet opstanka čitave obitelji, jer zimi kada veliki snjegovi sve zatrpaju sijeno je jedina hrana za životinje u štali.
Zvuk oštrenja kosa sada je opet nanovo budio planinu iz jutarnje obamrlosti, tvoreći jedan nestvarni ambijent koji glazbom opija dušu.
Cvjetovi u travi još su spavali skriveni u malim klobucima kad smo ih počeli kositi. Jedan za drugim kosci su se redali niz livadu. Pravilnim širokim zamasima odsječena trava sama se slagala, zamatajući rosu u otkos. U njemu je ona izgledala još živa, kao da i nije odsječena. Pođe pjesma iz momačkih grla:
Oj livado bil’ se kosit dala
kud je mala suze prolijevala.
Polegnuti smo napredovali prema drugom kraju livade u daljini. Iza nas su poput velike mirne rijeke ostajali otkosi trave. Mlade srne su na početku šume pasle sočnu travu i slušale glasan razgovor i pjesmu kosaca, pa su uznemirene brzo šmugnule u šumu.
Stari predvodnik Ivan kosio je na čelu. Čista bijela košulja i šarena džečerma na njemu nimalo se nisu namočile znojem. Niz pleći su mu poput djevojačke kose lepršale rese kape kićanke. Na nogama opanci od štavljene jeleće kože, oputom ručno opšiveni, lagani i udobni. Vunene bijele čarape i gete išarane lirskim motivima krasile su gorštaka. Pa tu su čakšire od bugarskog sukna izvaljanog na vodenoj stupi, a onda izatkana široka tkanica omotana oko struka. U nju je Ivan jutros gurnuo crnogorski kolutaš bez koga ne ide nigdje:
Aoj moja tkanice trobojna
otkala te punica pokojna,
kad te tkala mene spominjala
o moj zete moje kćeri cvijete.
Muški snažni glasovi su za vrijeme kratkog odmora pjesmom prolamali planinu. Na nebu se već podiglo sunce, svoje tople zrake bacilo je na kosce i livadu. Brzo smo skinuli košulje i ostali goli do pojasa. Široka ramena ispred mene su se u ritmu zamaha zakretala. Niz leđa se polako cijedio znoj, a umor je obarao lica u travu. Stari Ivan nije svlačio odjeću sa sebe. Koračao je za kosom kao da se igra njome, uspravan kao hrast, travu je odsijecao po samom tlu, a kosu rijetko oštrio.
Sa gorskih izvora dolazile su mlade djevojke noseći nam hladnu vodu u drvenim bremenicama obješenim na leđa. Sa te se strane čula pjesma koja je razgaljivala dušu:
Dođi dragi livadom i hladom
dosta si mi dolazio kradom.
Djevojačka pjesma ispala je ljepša od naše, rukavica je bačena, skupili smo se na hrpu, ostavili i kose i Ivana:
Ide mala niz planinu tužna
slikala se pa ispala ružna.
Zavodljivi odgovor, mio srcu, brzo je stigao:
Komšija me zavolio majko
sunce mi ga negrijalo žarko.
Brzo je Ivan doveo u red razularenu mladež, dao komandu da se stane nekoliko minuta. Brisali smo znoj sa lica i pili vodu podižući velike drvene posude u zrak. Voda je klokotala niz grlo, a jabučica skakala dolje gore po vratu, sa svakim novim gutljajem. Djevojke su zadirkivale da momci puno piju vodu, a malo rade, te da će ostati nepokošena livada, a one neće moći njome hodati i napasati stado.
Moje oči su se otele za tren na visoke pašnjake u brdima. Gore je kao mali pramičak prema nebu oštro oko vidjelo veliko stado koje je napasala moja mila Humka, koja mi je i daljinom mirisala poput cvijeta:
-Hajde student, dreknu mi Ivan nemilosrdno na uho, svi ste žuti i bolesni od nezdrave gradske vode i bez zraka i hrane ste, bog te vidio!
Činilo se da bi ovaj gorštak sve nejako i bolećivo maknuo sa ovoga svijeta, ali nije bilo tako. U njemu je tuklo veliko dječje srce. Još jedna pjesma, veli Ivan:
Mila majko voli nas jednako
Il’ jednako il’ nemoj nikako.
Djevojke koje su poput planinskih vila sjele u hladovinu odgovaraju:
Drino vodo ustavi valove
da pokupim kose draganove.
Daleko i nisko dolje, niz planinsko bespuće, na jednom zavoju se na suncu bljeskala brza zelena rijeka o kojoj smo pjevali.
Momci su zadnji odgovor prije košnje poslali iz muških grla:
Oj mladosti što me minu
kao magla uz planinu.
Na jakom suncu trava se promijenila, ne može je kosa sjeći. Ivan je prigovarao da slabo kosimo, da ne brijemo livadu kako treba. Da trava ostaje iza kose. Šteta je ljudi, šteta!
Sad travu treba sjeći pri samom dnu, koliko je jedan cigli odsječeni nokat visok. Tu još ima u njoj vlage, i reska je. Bolji kosci odmakli su naprijed, družina se razvukla, nestalo je svih čari prirode, došlo je vrijeme Tantalovih muka.
Ja sam na začelju proklinjao sudbinu i moj odlazak i dolazak. Kako da dobro naoštrim kosu, kako da zviždi kroz travu kao Ivanova, kako da ne zamrsi travu? Djevojke su sa žaljenjem gledale kako sam zaostao i koji put sam preko oka pogledao da mi mašu, krišom jedna od druge, šalju poljupce podrške i sažaljenja.
Nekako smo svi sišli ponovo u podnožje livade. Sunce s neba je peklo. Sakrivao sam krizu u tijelu i veliki umor.
Livadu smo široko prosjekli kroz sredinu i polovicu pokosili, ostalo je lijevo i desno krilo. Trava je čekala svoju sudbinu.
Taman smo nanovo kovali kose i spremali se u boj kad stiže ručak. Naše majke su nosile u rukama zavežljaje s hranom, a na glavi lonce, šerpe i tepsije. Samo sam čekao sa strahom kad će nekoj
pasti lonac s glave, ali to se nikada nije događalo. Sada je život bio puno ljepši. Svi smo bili gladni i radosni. U hladovini velike jele smo jeli i zadirkivali jedan drugog iznoseći neke smiješne detalje iz bitke.
Kose su nam ležale gurnute u hladnoću otkosa, da ne smekša čelik na suncu. Nakon ručka učvrstili smo grivne i kosišta na kosama pomoću jelovih perlica, da se nešto ne rasklima ili polomi.
Nakon kraćeg odmora navalili smo na preostali dio livade.
Sunce je gubilo svoju snagu i dolazila je svježina s hladnijim zrakom iz visoke planine. Trava je u hladovini opet postala reska, kosa ju je sjekla i zviždala kao Ivanova. Ispred mene sad su bila posušena tamna leđa, bez znoja. Lica su nam dobila neki smiraj u sutonu dana, svi smo bili nekako lijepi, valjda od napaćenosti i nove nade u bolji dio dana koji pristiže sa završetkom košnje. Oči su bez suvišnog svjetla bile ljepše,
širih zjenica i istaknutih bjeloočnica. Djevojke su se sve više zagledale u naša lica.
Igra večernjih sjenki je počela. Gore daleko u planini njeno veliko stado se više ne vidi, otišlo je prema humskim torovima. Dan se privodio kraju.
Planina je nijemo gledala kako smo joj pokosili čedo. Nije se ljutila. Znala je da će s prvim kišama još ljepša trava iznići i da će se opet sve šareniti od cvijeću.
U tamnom području Mrakodola u koji je već pomalo ulazio mrak opet sam čuo onaj nepoznat zvuk:
– tu-tu-tu-tu-tu.
Nikada nitko nije znao točno objasniti što proizvodi takav zvuk. Ivan je govorio da to planina plače za Jankovićem, u turskim bitkama poginulim mladićem, da poziva vile u vilinsko kolo na Jankovića Grobu.
Zvjezdano nebo zaigralo je svoju divnu igru nad gorom.
Pokošena trava je mirisala.
Blagi sjeverac pirka s jelovih grana,
hladi nam umorna pleća.
Kao niske đerdana na djevojačkom vratu bljeskala su udaljene petrolejke naših koliba.
Zapjevaj mi,
zapjevaj mi pjesmo moja.