You must sign in to vote
Jedne noći u sebe uronjena
okrenula sam prema Njemu lice:
Daješ sunce da nam život grije.
Zašto pusti u korablju svoju
žohare, komarce i zmije?
Hoće li tako ostati do vijeka?
Čula sam ga da se slatko smije
i odgovor:
Pustih i čovjeka.
simpaticno i to jako:))
Čovjek…gori od svega…
Ovo je toliko duboko a toliko naizgled jednostavno napisano..zadivljujuće!Zadnji stih je savršenstvo objašnjenja i završetka pjesme!Divim ti se Marija!
I šaljem topao pozdrav!:)
Prekrasno napisano o Njemu, Ocu našemu, čovjeku koji nas je stvorio, mislim da si o Njemu mislila. Al ono na kraju kao odgovor na pitanje je simpa prava. Osmjeh ti šaljem 🙂
Toliko je mudrosti i duhovitosti u tvojim pesmama, divno, a meni je covek i kao najgora napast, a i kao lepota i dobrota u bozijim ocima za sve sto podnosi, jer kako bi rekli nije nista bez smisla, svrhe i zasluge….dragih pozdrava….:)))
pohvale Marija,meni posebno na kraju dojmljivo…lijep ti dan želim
kratko a snažno,efektno dočarano,sviđa mi se
Kratko, misaono…savršeno.
Ništa manje od toga nisam ni očekivala od tebe.
Pozdrav…
odlični stihovi zaista, uobražavamo si misliti da smo uvijek veći i bolji od drugih, ne pitajući se pritom, pripadamo li i sami možda tom svijetu kojeg osuđujemo, pozzz marija :)))