Kajanje i stare vjetrenjače

Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.

Pustinju Rub’ al Khali bih po cvijetu brižno posipao,
sve dinu do dine;
suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne, draga.

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman, aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman, aman, aman, aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,
ah, Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.

Ah!
Zašto mi primače lice usni blizu?
Možda bih na nebu plavom oči odmorio,
u moru hladnome utopio tugu?
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,
aman, aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman, aman, aman, aman.

One thought on “Kajanje i stare vjetrenjače

  1. Ko bi bolje iznjedrio bol ljubavnu u svjetlost danju no stvarni poeta. Dira u najnježnija mjesta, sakrivena od vremena sto nas gazi. Pa nas gazi. Ej…..
    Rasipamo tu slatkogorku duboku bol svijetom kao sjemenje maslačka ne bi li se nalijepila na bešćutnu svjetinu. To nam je, valjda, zadatak. Krvarimo kroz rime. I ne marimo sto to uglavnom izgleda kao bacanje bisera pred svinje.
    Do jednog dana.
    Ljubav je ipak esencijalna melodija sto povezuje cijeli Veliki Univerzum.
    Pozdravljam te i čestitam na rimi.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting