Stojim tu na istom mjestu još se nisam pomakla,gledam odraz svoga lica na krhotinama slomljenog stakla.Tvoja slika više ne postoji,upravo ju kidaju drhtavi prsti moji,i koliko god da boli,uništit ću sve tvoje u meni što postoji.Pokidan okvir na podu ću gaziti,da li ću se na staklo rasjeći na to neću paziti,samu sebe ću kazniti.Kaznit ću se što stalno biram one krive,kaznit ću se što iz srca gejzir krvi mi izvire,što bol sad prodire mi u stanicu svaku,što ne mogu podnjeti miris poraza u ovome zraku.Vani munje sijevaju,potoci kiše lijevaju,bjes mi u šake tjeraju,da okrenem cjelu sobu naopačke,da bacam stvari kao da su igračke.Jer saznala sam danas koliko me voliš,saznala sam da laž je sve što govoriš,nije mi žao što usnu sam ti udarcem razderala prije nego sam te iz kuće otjerala,a pokušaš li se vratiti tome neće biti kraja.Nema milosti kad povrijeđen poludi,nema lijeka kad od razočarenja se poludi,zdrav razum se izgubi,a često i ruka poleti pa nekoga pogubi.Kad zadnja munja pošalje grom,nestat će svijetla u svijetu mom,nimalo svijetlom,zagrmit će i sjećanje glasnom jekom,poslat ću ti ostatke svoga srca nabujalom rijekom.A kada napuste me svi koji su tu iz potrebe,pustit ću neka bjes me povede,na neke nove ceste me odvede.Jer tada neću mariti za tebe,zdrav razum neće biti uz mene,kada svijetla se ugase,puno njih trebat će od mene da te spase…
KAD SE SVIJETLA UGASE
You must sign in to vote
LIJEPO MADA PREPUNO BOLI I POVRIJEDJENOSTI.POZZ 🙂
tužna i na trenutke istinita, realna, tugu je ponekad dovoljno prenijeti na papir da izbacimo iz sebe bijes, viku, galamu, pozdrav, sfd
…uništit ću sve tvoje u meni što postoji…
Istovremeno i odlučno i tužno.
Najčvršći zagrljaj ti šaljem 🙂
Predivno koliko god bola skrivalo!
I jedan posebno upečatljiv stih u ovom prekrasnim stihovima…”,poslat ću ti ostatke svoga srca nabujalom rijekom”…fantastično rečeno!!
Osmjeh da te toplinom zagrli ,šaljem:))
Hvala vam saljem vam svima po jedan zagrljaj i po jednu ruzu… :))