Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
Po ramenu tvome poljupce nižem i osjećam toplinu našeg sudbinskog puta, kao ovo meko jutro grijem te zagrljajem dok se po tebi pružam. Bez oblaka, strepnje i bez ijedne riječi kao u snu sanjanom prislonjena tijesno uz tebe ja sam danas u tvome dubokom disanju što utapa se i uzdiže u zlatnom povoju sunca. Zavodimo jedno drugo osmjehom, bez čekanja i straha saplićemo se dodirom, ispijamo pogledom, rasipamo žudnju, svu ljubav dok savijaš me i oblikuješ po svojoj živoj slasti od zemlje podižeš i odvajaš od daha i dok ti je na licu u radosti plamen strasti, dodirnute grudi, položene na cjelove tvojih rastvorenih usta... moj um i razum u bunilu gore. Ne postoji ništa osim nas, osim ovoga jutra. I dok u krilu tvom nestajem ti ostavljaš mi po bedrima mirisne tragove da te do kraja života kao javu nosim i čuvam i ja bilježim se istinom po tvom tijelu berem svaku tvoju poru zaljubljemim cjelovom. Ohrabreni sudbinom, oslobođeni stradanja u jutru punom sunca, mi jedno drugom misli čitamo: Ostani. Ne idi ovoga puta. Ostani sa mnom do idućega jutra. Voli me bezuvjetno, tijelom i dušom beskrajno. Udiši život sa mnom... vodi sa mnom ljubav.