Pusto je, pod krošnjama ovoga neba silnog
Zvijerke orošene znojem hraniše se pod nama
Ko’ da nikad i ne prestaše od tog dana divnog
Ostaše tu, udomiše se u zjenicama besrama.
Pred poljima slušali smo vjetrove kako dišu
Praznog dlana gladili smo vlati rosne trave
Osjećali smo te zvijerke u nama kako pišu
Lutali smo, uzaludnim koracima sna i jave.
Nisam tu, pred bogomoljom što na vješala zove
Nisam tu, na usnama samo vinom istinu što zbore
Nisam tu, pod zvjezdanim čelom samo sunca nova da kradem
Nisam tu, zašto bih i bio, kada vječno jatom ka jugovima idem.
Mjesto mi je u sjećanjima pod nebom tvojim
Užarenih zvijezda što kriju sve te tajne u suzama
Neka barem one sparnu crnicu bolom natope mojim
Jer kristal u njima lomiti će tišine pod našim stazama.
Stihom ću te obgrliti i ledenim noćima u meni ostaviti
Neka te one pod zvijezdama gladnim brižno hrane
One će te biserima na koncu u korama srži čuvati
U njima ćeš bditi, jer za mene tvoje riječi suviše su strane.