Oblak ne misli
o visinama
sunovrati se,
zumira okom
k’o sivi sokol;
raširi jedno,
pa drugo krilo…
Htjedoh poslati ti pismo,
al’ te adrese više nema –
san to ne zna.
Gledam kako
noć slike veže,
kao mali pauk mreže.
Da li je sreća?
Nebeskim stazama
srebrnu nit veze i zlati.
Htjedoh poslati ti misao,
al’ ne znam –
koliko su bliske daljine,
postoji li kod tišine?
Ako smo u istom snu bili,
jesmo li sad poznanici,
prijatelji, ljubavnici?
Pokaži mi portal neba,
provuci se ispod svjetla;
još noć dvoji koja zraka
zemlju svjetlom doji…
Htjela sam poslati ti misao
iz ovog plovila i aure,
koju tijelo kroji,
obrub svjetla i arhetip
nesvjesnog uma u boji,
oslobođena od pojmova i riječi,
krhkog tijela što dvoji.
Prije nego otvorim oči
i pun mjesec upliva u zjene,
svijet će budan sanjati,
živjeti svoje mijene,
a ja –
sad putujem, sanjam, volim,
i postojim čisto radi života…
Tatjana Tanja, 29.07.2019. (Facebook)
Dođi da izmijenjujemo misli
Pošalji mi misao
Lijepu kao oblak-
Da bih smisao riječi mirisao.
Pošalji mi pismo,
Na staru adresu-
zvijezu na mliječnoj stazi
Ona me još uvijek pazi