Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
Da nije proljeća novog
pitali bi što je s Bogom;
žir usinio sanak čudni,
zlatno nebo, lišće šušti.
Rođen iznova ni ne sluti
gdje je bio, tko ga ljubi,
tko godove u krug reda,
kome krošnja širi njedra.
Da nije grozda, trsa ploda,
oceana, mora i pitkih voda,
pitali bi, jeli zaboravio Bog
prosut sjeme živog roda?
Da nije Zemlja ruke dala,
livada cvijeće izabrala,
pitali bi, što je s kruhom,
ako zrno klasu nije suho?
Da nije Kumove slame
i vrtloga vječnog svjetla,
kako bi Danica zvijezda
Mjesec pratiti mogla?
Na počinak noć nas zove,
sanja čovjek svoje snove,
iznova rođen ni ne sluti,
gdje je bio, tko ga ljubi!