.
o kišu dan zapinje
ponavlja se poput neispisane stranice
i sluti:
već dogodilo se ranije
već bilo je isto prije
a sva ova meškoljenja materije
tek varka sna su javom
ispod mokre obrazine
.
uzalud tkaju se misli do apstrakcije
kad nemaju zapremine
i onaj zamišljen uzorak
u nekom slučajnom trenutku
prosto iščezne
ostanu samo šumovi kapi
nerazgovorljivi svojim prestancima
sliju se i stope
istim odgledanim površinama
.
ne možeš shvatiti
svaki naum je prekratak
i zakasni ehom svojoj meti
i uvijek bude ustrijeljen
prije no što se do kraja iscrpi
pa stranice ostanu prazne
bez svega onoga
što moglo bi se napisati
i uvijek se prazninom zbroje
dodajući novoj isto odredište
.
ne možeš se osvrnuti
nema se k čemu odabrati žarište
i kao što kiša hipnotički rominja
sve oko sebe brišući
tako mastilo peru ne stigne
pokoravajući se
beživotnoj ruci
.
.