Pogledajte to zlaćano sunce,
pa zar ono i poslije jacije namaza,
još Gornjom Mahalom hodi?
Pogledajte kako je sa svojim prijateljicama savez napravila?
San je to – ili se na mene smiješe hurije
umotane u svetačke šamije, što su poput toplih peciva Mosallom
mirisale?
Mili li to meni nešto po grudima,
ili sam možda već poliven vodom, pred odlazak u Džennet?
Gledam u zvjezdano nebo tražeći po njemu meleke
poslane od Allaha da me vrate u bijele pelene.
I zašto Allah preuzvišeni jedne ljude stvori ovakvim
nakazama (kakav sam ja), i nju (takvu ljepotu) zašto podmeće
pred moje biće;
da mi u mojoj siromašnoj duši tolika vatra plane,
da sagorim kao vještice iz Khalla,
tu,
tu pred njenim lijepim očima već sam u grijehu naložen,
čisti sam plamen
i vatra živa.
Kao da je osjetila da se nešto događa ispod mirisnih grana,
okrenu se od svojih prijateljica
i pogleda u pravcu moga bagrema.
Pogledi nam se susretoše.
Ona oči napreže u sutonu – da me bolje vidi;
ja raskoračen,
više kao mahalski magarac koji ne zna kud bi sad okrenuo.
Pokrih od srama lice rukama, da mi ga ne gleda noć.
Da me tako ružnoga ne narede zbog topla bluda kamenovati;
ili noćnim akindžijama da zapovijede jedno rubljene glave,
ili da me ne dao bog krivonogi Mongoli na konjima dohvate svojim kandžijama, opletenim od volujske kože.
Odvojila se od drugarica?
One odoše preko rijeke Rudhaneje Hošk,
a ona pođe prema mome stablu.
Pristupila mi je ispod behara što je do sad nevino mirisao tu iznad glava bezbrižnih šetača;
a sad i on, sramežljiv,
stade polako pokrivati malešne prašnike mirisnim laticama.
Topla i njegovana ruka pokušavala mi je na silu s lica maknuti grube šake – da mi vidi oči.
Kad joj to ne pođe za rukom (jer ja sam se uzjogunio pa sve jače
i jače stiskao dlanove o lice, krijući se od nje);
kad joj to sve ne pođe za rukom,
razgrnu mi široki shemagh,
pa stavi svoj topli dlan točno gdje je poput Rada Neimara tuklo ludo srce.
„Ma ništa, prepadoh se od neke havetinje što guta vatru, dolje na meraji ispod zidane ćuprije“,
prošaptah uništen.
Ona sad uze dlan moje ruke,
ruke koja se tresla kao da padavicu imam.
Moj grubi dlan je spustila na svilenu šamiju, što joj bijaše omotala lijepu zlatnu kosu,
pa se spustila sve do crvene kanice,
oko tanka pojasa opasane.
Tada nasloni moj dlan na dvije ljame
izatkane zlatnim koncem na svilenoj džečermi.
Ljame ko ljame, uzdignutih ušiju gledaju na mene siromaha ljekovitim pogledom;
na mene,
sa njenih mirisnih grudi.
Privuče mi dlan bliže i spusta ga na ljame,
pa onda blago pritisnu o srce,
ono srce što je kao kod prepadnute ptičice brzo tuklo pod mojim dlanom.
Lijepe su krivudave staze – pa male.
Lijepi su bagremovi na šetalištu Mosalla,
i kameni mostovi na rijeci Rudhaneje Hošk.
Lijepa je meni njena malešna ruka
što me drži,
pokušavajući od vatre spasiti moje biće.
Mjesec je zrakama bunar zavodio,
munare vjetru dove šaputale.
Uzdah se sitan noći obećao,
tu noć,
noć kad smo oslanjali grešne dlanove,
na nevina srca koja plamte.