Sve je mrtvo.
Gledam te kako ležiš na tlu i kotrljaš se.
Pokušavaš vrištat ali nemaš glasa.
Traje. Traje. Prestani… molim te…
Oči su ti krvave i nabubrile.
Grebeš se po vratu do mesa.
Vene ti pucaju od glasa koji ne izlazi.
Ispod tebe je lokva koja se širi.
Grimiz moje boli.
Tvoje prijestolje.
Došao sam se pokloniti još jednom.
Uvijek još jednom.
Čuvari me više ne puštaju blizu.
Zebe me silueta koju ne prepoznajem.
Da li me bolilo manje kad su me pekle crte tvojeg lica?
Kakva je ovo palača?
Ne znam, a sagradih ju.
Na vitrajima naša sjećanja.
Kroz njih ne prolaze nove zrake sunca.
Koji smjer je dolje?
Ovi zidovi smrde na znoj i sebične uzdahe.
Krvlju sam im vezao cigle.
Svaka ima težinu tvojih zadnjih riječi.
Ostao sam s ove strane, tad si mi još ljubila vrat.
Netko kuca na vrata.
Moje ime odjekuje tamom.
Zar ga netko osim tebe zna?
Slijedim ga. Gol sam i krvav.
Moram stati, da rane postanu kraste.
Glas zove. Čeka. Boli me što čeka.
Stajem ispred vrata.
Čujem tvoj glas.
Preklinješ me.
Otvori.
Čujem kapanje krvi na hladni mramor.
Ne mogu.
Ja te mogu voljeti.
Otvori.
Ne želim da me vidiš ovakvog.
Ne mogu.
Kako onda ću ti poljubiti rane?
Otvori.
Mogu li te samo slušati kako se smiješ?
Ne mogu.
Osjetim vonj i zaškaklja mi nešto stopala, kao stidljivi val na pješčanoj plaži.
Grimiz.
Vrijeme je da se poklonim.
Moja odanost je rani.
Moja predanost je boli.
Kuc… Biram tebe.
Ovi zidovi… stajat će zauvijek.
Njene suze, moja krv.
Kuc… Takvog kakav jesi.
Vrištim nazad u tišinu. Ričem.
Diže se grimiz i ulazi mi u grlo.
Kuc… tišina…
Ne idi. Vuče me oseka.
Vratit ću se.
Kuc… Hladno mi je bez tebe.
NE. NE. NE.
Utapam se do brave.
Otvara Netko.
Ispred mene tvoj osmijeh.
Iza mene tvoje ruke.