Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
Snijeg je opet pao na tlo ledeno,
tu su ljudi kameni.
Hladno je, al kuvalo se nešto sumnjivo,
za duše ranjive.
Iznova bježimo od dana,
bježimo u san, da nestanemo,
da neki bol prestane,
al onda i život staje,
a onaj što sve preživi – sam je.
Čistine starog Urala čekaju na nas,
al taj spas nikad neće doći.
Sve se šareni ko na Amalfiju,
moje oči žude za plavim i zelenim.
Znam da je najlakše pokloniti
ružu crvenu, a ja samo mogu
pjesmu sa buketom srca dati.
Nebu sam zahvalan, jer kuca svaki dan,
pa glavu gore držim.
Od magle ne poznajem sebe
u poznatoj ulici,
dok me osjećaj vodi, ipak
se tih nakaza ne bojim.
Ako imaš malo, a daješ sve,
čovjek bogat si.
Ako su noći lijepe,
teške će biti zore,
nastavi ići pravo
i samo glavu gore.