Isplela sam vijenac
od uspomena, od oklijevanja, od dilema
i bacila u nabujalu rijeku.
Odnijela ga ona bujicom… zurno
prema moru, prema utonu.
U bujici je nestajao
jedan prohujali svijet, jedan zivot.
I svi umrli snovi.
Kroz misli prodje necujno –Zbogom!
Odmahnuh rezignirano i rastrgah lance.
Citavo mi bice preplavila neugasla zudnja.
Spremna sam za povratak, bez oklijevanja.
***
Spustila se noc.
Na nebu zmirka poneka zvijezda
i kao da sapce… Hora je… Hora je…
Kroz bjelinu se naziru obrisi grada.
Suma kovitla koprenama snjeznim,
ptice su usutjele u gnijezdima
cude se da je Netko tako hrabar u ovo doba hudo…
zaustavlja me potok–sumi niz planinske klance,
u mene upire oci prestrasena srna, cudi se… ne bjezi….
Zurim do kolibe u snijegu,
Tamo me cekas Ti, druze odani
da me povedes dalje…
(Tamo, tamo da putujem)
i da cujem sapat, njezni, zudjeni–
Dosla si, napokon si dosla.
Nina Novak
20.sijecnja, 22.
“Tamo,tamo da putujem
Tamo da tugujem”
Kao Isus na Maslinsku goru.
Moja Nina.
Tvoji komentari su melem na moju dusu. Dobro si usporedio — ranjena, raspeta i evo- uskrsla, uz pomoc dobrih dusa kao sto si ti.
Hvala, neizmjerno te postujem. Nina
Moja Nina plemenita!
Suzu mi izmami.
Znamo se dušom,hvala Bogu i Gospi.
Pjesme tvoje uvijek mi dušu taknu