Čardak stari pored rijeke,
zrikavci su pirovali,
šaputalo zlatno klasje,
njihao ga vjetrić mali.
U smiraju čudni svati,
Sjevernjača mjesec vodi
preko neba,
a u vodi
Žutooke zadrijemale.
Zagrli me, nježni cvijete,
isprosi me,
poljubi me dok ne svane,
Ej dovale.
Visinama bubanj tuče.
Vrtio se derviš ludi,
ne može se naslušati
alas s rijeke
što provozi lađe male
za nebeskom vojskom ode…
Ona sluša,
srce žudi,
oči plamte i rubini,
naušnice njene male
ševak daju mjesečini
u travici zablistali.
Zagrli me, nježni cvijete,
poljubi me dok ne svane,
Ej dovale.
Ja joj rekoh:
„Selam, cvijete!“
Ona meni:
„Ej dovale!“
Ja joj ljubim usne medne,
ona roni suze male.
Ja joj mašem ispod vrbe
da ne budim čaplje sretne,
ona nebu diže ruke,
ilahije i kaside šaputala,
pozdravljala nebom svate.
Selam,
selam, usne male.
Zagrli me, nježni cvijete,
poljubi me prije nego svane…
Ej dovale.