Poezija.Online

Ne vidjeh te dugo.
Srce se i ne sjeća kada je zadnji puta 
kucalo s tvojim. Ne sjeća se.
Mnogo puta je noć savladala sunce 
otkad smo ko jedno čekali sumrak.
Tu vječnu bitku svjetla i tame.
I kao da smo znali da dobro ipak pobjeđuje.

Ali tebe nema. I nema te.
Kako, o kako da se opet nadam
kada je moj spas utopljen 
u noćnim suzama.

I kako da sanjam, i kako da se nadam
I kako da sumrake čekam.
Kad moje bez tvoga srca ne zna kucati.

Vječna zima i led kolaju mojom krvlju,
a tebe nema.
I pahulje je uništio led. A tebe nema.
I orači neba uništili su naše zvijezde.
I onu malenu kojoj smo se smijali.

A onaj sumrak što smo čekali,
topli pod kapima ljubavi? 
Ni njega nema. 

S tobom bih i u prazninu odlutao,
prazninu u kojem bismo ko jedno čekali sumrak. U kome je jedna zvjezdica 
bila dovoljna da osvijetli noćno nebo.

Sniježilo je. Sjećaš se?