Muškarac sličan meni.
Hmmm…
Nije tom čovjeku lako.
Puno nesigurnosti.
Snažni osjećaji.
Navikla ih skrivati,
da ne ispadnem glupa,
smiješna ili jadna.
U svom svijetu živim,
s nutarnjim monolozima,
sa strahovima i borbama.
Željna živjeti život ljubavi,
a okružena izgubljenim,
nesretnim i tužnim ljudima.
Ljudima koji teško ili nikako
pronalaze radosti i zadovoljstva.
Ljudima koji kompliciraju baš sve.
A bilo bi tako jednostavno.
Bilo bi tako lijepo
kad bi svi shvatili
koliko može biti jednostavno.
I tako razočarana srca,
tako frustrirana ljudima,
a s neizmjernom ljubavi u sebi,
što drugo osoba može
nego šutjeti i voljeti
onako kako ona vjeruje
da treba ljude voljeti?!
Bog vidi ljudska srca.
On zna i žrtve i sebičnosti.
Svi imamo oboje u sebi.
Zapela mi knedla u grlu.
Mnogo su suza oči isplakale.
Puno puta neshvaćena,
nekad necijenjena,
ponekad prezrena,
povremeno uvrijeđena
i oduvijek povrijeđena,
tražeći svoje mjesto pod nebom,
našla sam samo jedno
koje pruža sigurnost i mir.
Sve što ikad nedostaje,
sve što boli i razdire,
u povjerenju u Providnost
uvijek iznova nestaje.
Snaga se obnavlja,
život dobiva smisao
samo pred Njim.
On mi je dao uzor.
Da bih voljela nije potrebno
da me zauzvrat vole.
Ne moram biti shvaćena
da bih živjela po duši i srcu.
Voljeti bez zadrške.
Opraštati sedamdeset puta sedam.
Što mene ima biti briga
što drugi oprost
vide kao slabost?!
I nemoj nikad misliti
da o ljudima mislim
što mi nametnu drugi.
Moja je filozofija vjerovati sebi
i Božjem poticaju.
Znam da ljudi imaju mane.
Al’ kad nekoga zavolim
mane nisu važnije od ljubavi.
Bila ona prijateljska ili druga.
Kad zavolim muškarca,
molim se Bogu
da mi bude uzvraćeno,
al’ za ljubav ne molim
niti je silim da bude.
Propatila sam zbog ljubavi
jer nisu bile uzvraćene,
umirala od boli,
previjala se i drhtala
u suzama se gušeći,
i preživjela.
I nikad se tuđim srcima
nisam igrala,
što god sama doživjela.
Za me tuđa su srca svetinja.
Nedavno sam izgubila nade
da ću doživjeti sreću
uz čovjeka kojeg godinama volim.
Al’ ne mislim da moram
nekoga novog zavoljeti.
Samoća je teška,
ali bolja je od principa
“daj šta daš”.
Budućnost ne znam,
ponekad je se bojim,
al’ nadam se miru u sebi,
makar u svijetu sve bjesnilo
i naposljetku propalo,
pa i nestalo.
I sve ovo napisano
još nije sve o meni.
Već je duga pjesma,
pa ću je završiti.
Pitam se.
Koliko smo slični?!