Dok čekamo vlak

Na postaji u kvartu sijedim, pada snijeg
Samo moje misli i ja, u tišini
Čekam li tvoj dolazak ili tvoj bijeg
Hoću li te vidjeti negdje u visini

Moje riječi često prođu pored tvoga uha
Pitam se želiš li ih uopće čuti
Možda to je prazan ton ili emocija gluha
Ponekad ne shvatimo ono što se uputi

Sve bi naše kave mogle ispuniti more
A oblaci naših cigareta i sunce ugušiti
Možda ću te jednom sresti tamo negdje gore
Možda će i to more s vremenom presušiti

Spuštam svoje uho na tračnice hladne
Ti neprestano kasniš, baš kao i vlak
I tvoje ruke neizmjerno svega gladne
No sve što grabiš samo prazan je zrak

Kad odjednom osjetim tlo se trese
Čujem te u daljini, konačno dolaziš
Tad skoknem na noge i malo me zanese
Kako samo brzo kroz život prolaziš

Jurne taj vlak i umalo me pregazi
Tik ispred nosa sto na sat mi prođe
I umjesto da stane, još jače nagazi
A eno i tebe, ludog vlakovođe

Nadam se da ideš negdje daleko
Možda ćeš jednom i pronaći sebe
Ja ostajem ovdje, samo ulicu preko
A ipak tako daleko od tebe

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting