Da bar…

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

Nikad nitko izvan naših srca

neće znati da te ljubim njime cijelim.

A čak ni ja nikad neću znati

što se skriva u tvome.

Koliko je bilo boli…

Koliko sam željela vjerovati

rušenju tvojih zidova…

Željela barem prijateljstvo.

Posegnula za tvojom blizinom

u teškom trenu života

onih sumornih dana studenog.

Koliko je zaboljela šutnja,

kako me slomilo nepostojanje…

Tek tada istinu sam vidjela

u punoj jasnoći gledanja.

Istinu da nisam nimalo važna,

da ništa i nitko nisam

čovjeku moga srca.

Ljubavi mog života.

Ljubavi života moga, oprosti!

Oprosti što te ipak volim dalje!

Al’ znam da je iluzorno

očekivati da se išta promijeni.

Ako me ikad vidiš radosnu,

pusti neka budem.

Ako pomisliš da drugog volim,

raduj se skupa sa mnom.

Dugo već moja proljeća

na zime liče.

Dugo venem u bolima

rana koje mi zadaješ.

Riječima, djelima, propustima.

Očitovanjem tvojih osjećaja,

osjećaja moje nevažnosti

u tvom srcu i životu.

Pusti…

Odvoji moju šutnju od ljutnje.

Odvoji svoju ljutnju od mene.

Dopusti da ovo izlomljeno srce

sa dušom u limbu

preživi težinu bolnih spoznaja.

Pusti me od sebe.

Jednom si mi rekao

da si otišao od voljene.

Ovaj put pusti nevoljenu

da ode od voljenoga, tebe.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting