Crni konac

Vjetar je zapuhao sa istoka. U kosi sam osjetio dodir tvojih ruku, na licu nježnost tvog lica dok me grliš u tihoj noći gdje naše riječi šapatom izgovorene odzvanjaju kao zvona još neprobuđenog jutra. Kao i da u vjetru čujem note tvoga glasa koji me doziva u luku tvojih osjećaja, gdje sam usidren se divio toliko puta, svakom brodu, svakom jedru na kojima je ispisano moje ime tvojim rukopisom. Zažmirio sam, jer mi suze naviru. Ne znam da li od vjetra ili čežnje.
Noć se bliži, uskoro sam opet na straži.

Mrak je potpuni, čuje se samo huk sove. Eto, nismo budni samo moj neprijatelj i ja. Pišem ti ovo pismo ljubavi moja pod slabim svijetlom. Ništa se ne događa već danima. I dok ovako stražarim, pitam se kako si, i hoću li stići prije rođenja našeg sina Nike? Pozdravi mi brata i majku, piši mi kako su oni. Čuju li se s ocem, gdje je, kada se on vraća? Znaj da mislima o tebi, svakim trenutkom budnosti, kradem danu vrijeme i brojim one druge, kada ćemo opet stopiti usne naše u jedinstvo neraskidivosti. Volim te sunce moje i piši mi molim te Andrea. Idem sada služiti domovini. Pusa.

Budim se na sred ceste. Potpuno je prazna, kuće su napuštene. Sunce je toliko jako da jedva vidim kuda hodam. Vidim neku sjenu u daljini, možda je netko od mojih. Gle, pa to je moj otac, zove me. Sretan potrčim prema njemu, nismo se vidjeli već mjesecima. Nismo u istim brigadama, nismo još bili na istim bojištima. Sunce je stvarno jako, jedva ga vidim. Ulazimo u jednu od kuća gdje me zove da pogledamo neku snimku nečega. Iako mi nije jasno, ne pitam ništa. Gledamo.
Mladić ulazi u kuću koja izgleda isto kao moja, samo je ova ljubičasta. Omiljena boja moje drage. Mladić na ulazu vikne:
“Bok mama”.
Čuje se samo glas nakon toga: “Evo sine, sad će ručak biti gotov, kako je bilo na fakultetu?”
Otac me u tom trenutku primi za ruku.
Druga žena ulazi u kuću i vikne: “Andrea, daj mi malo crnog konca, molim te, nestalo mi je”, a glas žene uzvraća:
“Niko, daj molim te susjedi Dragici crni konac iz kutije u ormaru ispod televizora”

 

 

 

One thought on “Crni konac

  1. Priča je zanimljiva, naracija je zasićena lirskim elementima, živa, počinje u realističnom stilu da bi u trećem ulomku prešla u snovidno, tragično, kao da se odvijaju dvije iste, a oprečne radnje drastično pomaknute u vremenu. Vojnik promatra sebe u budućnosti u kojoj njega nema. Posebno vrijedna priča. Pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting