negdje pri kraju
zakotrlja se Plamena uspavanka.
kad se ritam ubrza i prelomi
ništa više nije kao prije.
tek dar sebi za prisjećanje na prošlost
onako kako se uobičajilo po njoj pustošiti.
dohvaćam ogradu mosta
dugu osam godina
koju nitko ne opaža
na drugoj strani.stoga iščezava.
propada papirnatim brodicama
rastresajući ih poput maslačka
i ničega više nema
dok iz podzemlja rijeka kreće.
divlja.neukroćena i odraz ima svoda
s grmljavinskim nevremenom
ususret.
pokisnut ćeš.vidim.
posvuda je voda.i gore.
i dolje.u džepu.sve do podbratka.
osjetim.već u grudima utaplja se
sutrašnji dan.već truplo mu
pluta slabinama i pogled
stopalima se stropoštava.
oh.ruke su crvljive namjerom ilovače.
ispisane na dlanovima.zalijepljene
poput trake tuge oku.
ne popušta taj okomit stisak.silina mu
ima snagu gvožda u nakovnju
od koje koža je gorka.
ne vrijedi joj ništa dok gori.
sa sluhom zajedno past će
u kiselu otopinu noći.
razjest će se tama bez sna
gromoglasnim čiodama tišina.