S Kapele je silan vjetar valjao hladan oblak ravno na Pimperovo Selo. Zapinjao je za visoke jele, za Malu Goru, za Ričičko Bilo – sve nestaje kud on prođe, ljudi moji…
Oblak ne dolazi iz doline kao magle što dolaze. Prvo je progutao visoke vrhove, pa onda klance i doline, jednu po jednu poravnao.
Od hladna vjetra šuma ječi, zvoni kao Crkvena zvona u nevolji. Zabrinuto su se njihale stare jele, a iza njih sa Stalka stiže prvi snijeg pod Veliku Kapelu.
Nada Pimperova lupala je mašicama u staru izbušenu tepsiju. Stajala je žena na pragu, gledala tamni oblak kako joj prilazi s nebesa, sve bliže i bliže jurio je niz Malu Goru.
U dolcu ispod kuće bez ikakvog straha medvjedica je tresla posljednji jesenji stari drijenjak. Lomila mu je grane nudeći svoju mladunčad slasnim bobicama. Nježno ih je pitala drenjulama kao majka kad pita djecu.
Medvjedi bijahu oguglali na Nadino lupanje – još gore;
čim bi Nada počela lupati mašicama da ih rastjera po dolinama, oni bi se čuvši buku lijeno podigli u svome brlogu, gore u Pimperovom Dolcu; evo ih ravno ispod Nadine kuće, u mali dolac Lučnjak; da je gledaju, da je slušaju kako prestrašena ljudska duša dršće, prokleta im sreća bila, dabogda im vuk na koži zavijao.
A nekad je ovdje u Pimperima živio silan narod. Eno ono je Markova šterna, eno kuće staroga Lele, kako mu se samo lijepo merina bijeli. I ona dva stupa pred Stjepanovom kućom još stoje neporušeni, to su veliki kameni gdje su se nekad radni volovi potkivali.
U rana jutra u to vrijeme se dizala vika i galama po selu. Zveckale bi vratnice, pokretali se konji i volovi, kola, ljudi.
Žene koje zovu muževe, da se s njima pozdrave vraćaju se nazad u krevet još vrele od ljubavnog zagrljaja – pa tek su tri sata noći, ali oni su to zvali, jutro.
Hrabri Ledeničani i Krmpoćani tad bi se počeli penjati starom volujarskom cestom uz Malu Goru od koje su živjeli njihovi djedovi, od koje žive oni, od koje će živjeti i njihova djeca. Sazivajući se mrakom mahali su velikim feralima, grabili prema Franićevoj Šterni visoko u šumi, da napoje svoje teške volove balvanaše, pa još dublje u Malu Goru po trupce, pa zakuj,
pa otkuj, pa šlajsaj.
Čitav Božji dan je trebao da velike balvane dovuku niz planinu. Lifrali su se trupci u Teplom Portu. Ondje su se tovarili na velike brodove, putovali širokim morem u zemlju Taliju. Duboko u temeljima mora ispred Venecije stražare jelove pilote, umiru kapelske jele da živi Venecija, prešle su siromašne daleki put, vjekovima braniti silnu Mletačku Republiku od potonuća…
Umorni gorštaci potom su kretali dugačkim putom nazad u Pimpere, nahraniti blago, napojiti umornu dušu dodirom žene i mirisanjem djece.
A sad evo vidi jada, jedno ljudsko biće samo samcijato tuče u strahu o tepsiju, pa ne zna više siromašna, bi li u nju udarala ili ne bi. Još je kratko održa hrabrost zbog uspomene na svoje suseljane, pomrle i raseljene, a onda joj ponovo ovlada jeza oko srca kad vidje da ih više nema, da su to samo sjene, da je večeras ostala posve sama u selu.
Kad pod teškom medvjedicom skrši plot blizu kuće, Nada pogleda još jednom u Lučnjak iz kojega su se krijesila dva oka, a onda diže pogled nebu u oblak koji baš u tome trenutku crn i težak pristiže s Bila do nje. Zapljusnu Nadu ledeni val i posu je siva omaglica. Oštre čestice leda zagrebaše lice, nestade siromašne žene u oblakovome sumraku. Jedva nekako napipa rezu na vratima, pa utrča u velikome strahu u kuću.
Večeras joj je posebno hladno. Vatru je naložila na starome ognjištu. Vatra slabo gori, cmari brate, dimi gluha leževina, pa se Nada zamota u pokrivače na javorovim palačama. Starica se sva strese od samoće i bola, od hladnoće i straha, ispaćeno Božje čeljade…
A obiđu Nadu dobri ljudi koji put. Kupe joj sitnice; cigarete, kavu, dovuku joj voz drva, vreću brašna. Tada je Nada sretna. Kad im se zagleda u oči, s očiju joj pogled ne luta okolo već nasmiješena lica gleda ljude u usne dok pričaju, pa u čelo, pa opet u oči stigne njen topli pogled i veseli osmijeh.
A zahvalna je Nada ljudima. Do pola noći šapuće molitve Bogu u svojoj mračnoj sobi. Štedi petrolej da vidi večerati, ili iznijeti feral na prag da zaplaši zvijeri, pa se dugo u noć Nada osmjehuje razmišljajući o svome gostu; te kako on ima lijepu djecu, lijepu ženicu, i kako je samo dobar i jak Bog mu sreću dao, na vjeke vjekova, amin…
Tiho kao svetinjom koračam kroz planinsko selo pogledujući u puste merine kroz koje je bazga proniknula. Divlja loza raskućnica oplela im vijence na ognjištima. Ni žive duše nema, niti riječi, niti plača, niti koraka.
Po-davno je otišla Nada Pimperova za svojim susjedima, otišla je na nebo na velikim pašnjacima čuvati volove balvanaša. Ostale joj na kamenom zidu jedino mašice i stara tepsija. Ostali su u planini Pimperi, Lelina i Markova merina, veliki kameni blokovi gdje su stari djedovi još od davnina potkivali volove balvanaše, ostala je samo živa uspomena,
uspomena na božje duše.