Na mome putu kameni stražari stoje
Bezimeni
Bezbrojni
Šutljivo čekaju da se umorim
Zaboravim
Zagubim
Oči u strahu zaleđene
Raspoznaju sjene
Pokret
Zvuk
I kad se sjena pokrene
Samo jedna
Budna sam i spremna
Znam da me neće mimoići
Čekam udarac
Osluskujem šapat tijela
Poruku
Strah je iza leđa
Osjećam njegov ledeni dah
Okrećem mu lice
Ovako smo jednaki
Ja i strah
I kameni stražari što se pokreću u mraku
Čini se da sam već bila ovdje
Raspoznajem zamke
Uvijek me iznova hvataju u svoju ljepljivu nutrinu
Moja je nemoć ljudska
I stoji kao opravdanje
Jer
Ja sam na gubitku pred Tvorcem
Koji pomjera kamene straže
Redosljedom mojih zasluga
Uvijek su tu
Od praskozorja
Mijenjaju se samo njihovi redovi
Ovisno od moga nehaja
Uludo potrošene Božje milosti
Osjećam
Pokrenula se bol
U valu
Osluškujem tijelo
Okrećem lice strahu
Čekam na udarac
Strašan i konačan
Skamenjena
Ne pitam zašto
Jer
Ja sam uvijek na gubitku pred Tvorcem
Koji promjera kamene straže redosljedom mojih zasluga
I bol i mir na putu nose mjeru mojih granica
Ni više ni manje od toga
Dolazi bol
Strašna
Konačna
Ona poznaje moje granice
U tome je utjeha
Tvorac je milostiv