Da kleknem? Nepotrebno.
Ispričat ću ti s nogu samo.
Da sjednem? Još gore,
Eh, da se fizički umore…
Zaboravih se, istina,
Zaboravih se tri puta,
A zaboravljati Njega
Nije li gore od svega?
Smetem se svako malo
Jer mi nikako nije bilo stalo
Jer nisam ja za vjerovanje
I slično… nedorečeno stanje.
No uporna je Sudbina,
Neka joj se prizna,
Ali i bol neka si pripiše svu!
Ovu sivu, trulu, tupu, probadajuću…
Prosvijetli me nadnaravna sila
… Prokleta bila!
Ufanje svako je krasno i lijepo
Dokle je god gluho i slijepo.
No svaka čast i meni, za mene
Bilo je to stvarno dugo vrijeme
To koje izdržah toliko
Pravovjerno?, ne znam koliko…
Dolazile su sa strane
Neke male obmane
I neke čudovišne napasti,
Ali od svega se grešnik spasi.
Više-manje…
Ne treba mi pokora, nema ni svrhe.
Život je kalvarija, ovako i onako sve krvave ruke
I sve hladne suze.
Ha, čega da se na ovoj samrti bojim
Kad Bog ne zna niti da postojim?
Prelijepa pjesma.
Lp
Hvala puno!
zanimljiva ti stranica…pogledala 🙂
Hvala na komentaru i vremenu 😀
bravo, piši samo
Hvala i sigurno budem 🙂