Danas i ja hoću da više ne ljubim tebe;
al’ uzalud je sve,
moju nejaku dušu svladao je tihi šapat.
Čim sklopim oči, dođeš mi u bijelim noćima.
Zamotana u zelene pelerine,
nijemo mi ponudiš dvije smijavice.
Ispod anterije dušu mi opijaš dolinom ljubavi,
i pokazuješ mi nijemom mimikom
da su minuli dani Ramazana.
Kad se ujutro probudiš,
po svojoj postelji tražiti ćeš onoga
koji dušu tvoju ljubi;
Ali nećeš ga naći, jer vrijeme teče;
i donosi zaborav – a odnosi sjećanja, i zamete nam pute;
sestro moja, i ljubavi moja.
Jako lijepo, pjesniče! Nakon unutarnje borbe, dolazi mir… dvije smijavice su drag motiv koji nas vodi kroz vaše tekstove i daje im mekoću.