Kako se to dogodi
da čovjek više ne voli
ljude ni njihove misli,
razgovore ni ponašanja?
Ah, ta silna samotnost…
Nekako uvijek isto
ponavlja se periodično.
Znaš da bi bilo jednostavno.
Sve bi bilo jednostavno.
Kad bi barem vidjeli…
Tako je lako voljeti.
Lako je činiti dobro.
Lako je biti čovjek
ako svoj život staviš
u ruke Svemogućega.
Tako je lako kad shvaćaš
svu dubinu istine o svijetu,
istine o životu
i istine o Bogu.
Ne mogu im prenijeti lijevkom
misli i spoznaju.
Ne mogu prenijeti drugima
ono što sama vidim
i što sam spoznala.
Prošlo je više od tri godine
od trena kad sam vidjela
prava lica onih oko mene.
Koliko je to bolno bilo…
Koliko li je to uništilo
moju vjeru u ljudski rod
i u istinsku dobrotu…
Strah vodi čovjeka danas.
Strah od bolesti i smrti,
strah od siromaštva i ružnoće,
strah od stranke i vlasti…
Recimo zbogom zdravom razumu.
Vedro dočekajmo nekog spasitelja
i spasenjska sredstva
u bočicama i iglama.
Šta nas briga za dušu?
Nju ionako ne vidimo.
Zato, prijatelji moji,
neka mi bude oprošteno
(ako još ima u ikome milosti)
što bježim u odaje samoće
i šutim u boli razočaranosti.
Neka stihovi lagano poteku
niz rijeku poezije
za utjehu srcu koje zdvaja
između onoga za čim žudi
i onoga što mu se nudi.
Ne može vjerovati onima
koji su jednom iznevjerili,
a ne zna odustati od želje
koja je godinama u njemu.