U ugao caffea prvi zračak sunca
pronalazi put da obasjava joj lice
na radiju tiho nježna muzika svira
tako spavali bi rado sad potajice.
Dok dim cigarete u kolute se vije
napolju ljeto ranog jutra čari hvasta
ona prikriva suzu jer odlazi tamo
gdje vječna je zima i ne oblijeće lasta.
I želim joj reći
a ne nalazim snage
kako potrebe nema
da prošlost izbriše,
i želim da sazna
kako ludo ju volim
i da bez nje me nema
sve više i više.
U uglu caffea gdje sneni smo i sami
sa prozora pogled na ine ljude pada
kao vragom i vjetrom životi ih gone
u neznano sutra ne mareći za sada.
I ipak je malo baš potrebno za sreću
ono što imaš da već puti ne odnesu
sloboda je nježna, o sloboda je slatka
no plodove njine će rijetki da podnesu.
I želim joj reći
ali riječi su teret
među zubima negdje
jezik u čvor stežu,
i želim joj kazat
kako mnogo mi znači
da uspomene uz nju
me vežu i vežu.
U uglu caffea kao naručen daškom
u petama vjetar će cipele da truni
od pogleda slupanih u hiljadu misli
mi čekamo vrijeme da tiho se ispuni.