… “dobro su nas cuvali ti lanci, za toplu obalu djetinjstva
bili smo vezani ko camci… zivot sav…”
Arsen Dedic “Vracam se”
Iza planina, bljesak praskozorja navjescuje zadnji dan
jos jedne godine koja je zauvijek otisla.
Kao ni rijeke, proteklo vrijeme se ne vraca.
Zaborav je valuta kojom se, sto je proslo, placa.
Rastanci su labava karika u ogrlici ljudskih sudbina,
uvijek ih prati nemir i tjeskoba; bezbolni nisu nikada.
Dobro je; u polumraku svitanja ne vide se suze,
potrebna je odlucnost da se jutros tuga savlada.
Moj brod je dignuo sidra, u daljine ce skoro zaploviti,
rasirio je sva jedra koja se s vjetrom cvrsto grle.
Na nebu jos treperi i sja bezbroj zvijezda,
jato galebova vec je napustilo svoja topla gnijezda…
Oni ce moj brod i mene preko Atlantika pratiti…
Sapcem ti Zbogom, Kanada, druga domovino moja.
Znam da odlazim i da se nikad vise pod tvoje nebo necu vratiti
ali, i kad zauvijek oci sklopim, u dusi ce zivjeti posebnost tvoja.
Dok slapovi grandiozne Nijagare zalosne pjevaju balade
Moje srce iz grubih uspomena one njezne krade.
U zivotu ispod obzorja nepoznatih trazih toplinu i radosti
u ljepoti prirode, poezije… knjizevnosti…
Svaki je rastanak ljudska tragedija, upravo zato
sto se izmedju odlaska i povratka stvara razlaz i slom.
Osjecas veselje sto se vracas na tlo rodne grude,
No, zaboraviti sve , sto je bilo, uvijek tesko bude.
Moj brod pluzi siroke brazde, ka Jadranu hita…
U podvelebitskoj , tihoj luci cekaju me prijatelji dragi.
Srce mi uzurbano tuce, a dusa se jecajuc pita–
Hocu li konacno dozivjeti, taj zudjeni zagrljaj blagi?
“Rijeka bez povratka”
31.prosinca, 2022.