Azurna slika sjećanja

Azurni trag sjećanja našeg prvog dodira
još titra alejama moga tijela
kao struna gitare,
negdje,
možda u Bilbau il’ Sevilli,
negdje u ljetnoj noći,
u nekoj zbilji.

Sjećam se stiska tvoga.
Pomislio sam tada,
svijet je savršena orhideja,
mi smo dvije rijeke
prolivene u isto more osjećaja.
Taj dan
sve je bilo po naputku neba,
svaka slika je bila kako treba.

Prvi dodir usana
još se projicira na zidu savršenstva,
na mojoj izložbi života.
Baš tako izgleda ljepota.

U okvir ovih sjećanja moram
oslikati još boju tvoga pogleda,
očiju tvojih nasmiješenih,
usporediti sa zvijezdama i morima
i naslikati ih na srcu,
baš kao i cijeli ovaj siječanjski dan.
(Zar nije predivan?!)

One thought on “Azurna slika sjećanja

  1. Mora joj se svidjeti pjesma.
    Taj dan
    sve je bilo po naputku neba,
    Svaka slika je bila kako treba. A kraj pjesme kao pitanje, jer uživate isti dan je nenadmašan. pozdrav Pippo. 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting