OpiuM

Kad zalutaš u maglovite predjele u narucju mojem polako duši skidam želje veo po veo (tu si , a znam da nebi smeo)… Stigne poruka nošena mirisom kože svetionik što smiruje tamu spusti sidro;…ne ostavlja me samu… pred pogledom davanja, od svakodnevnice opijenost odvajanja, želja misli pokrece, u oku prekrasni ton boja osjecaja zvana ” predanost”. I gdje sada svoje usne da ugasiš, gdje vreli trag da ostaviš , kako da utihne žubor izvora u duši kadacu svaki tren u tvoje narucje da se srušim… Tijelo mi ne sluša misli…

Ostani…

Ostani,… ne razbijaj naše nebo naš vječiti kristal, nisam se vratila da bi ti se svetila… Ostani,… kada već počivam u tvojim zjenicama oka  ne sahranjuj naše jučer   ne otpisuj naše sutra,… Ostani za bolja jutra ne zatvaraj vrata bojama duge,  nemoj da pišem koliko mi značiš tintom tuge,… Ostani…da ti kazem ostani nemoj mi isčupati nadu nedaj da me sanjari ukradu  ” ostaniii “  jer ja tako hoću.

Poželi me zaista upoznati

Korak lakši od pera, dodir nepoznatog tijela, priroda svjetlucava plesa, osmijeh sakupljen u sjećanja, ležaj na latici plavog nevena, i opet si se sakrio iza mojih kapaka, u mojim mislima, snovima, u mojim plavim pramenovima. I poželim … poželim, da me zaista upoznaš, iskreno i otvoreno i da to bude dozvoljeno, da otvorimo prozorcić duša, neka to bude negdje neka napuštena kula neka od zmaja neki dio moga grada. Neka sve nestane, samo da ovaj tren postane, i neka se tebi nadam, neka prolaze dani, neka prolaze noći, neka promicu…

Tako sam umorna !..

Tmurno… tamno… sivo… na rubu… Božje milosti… skupljam rasute trepavice… po svom obrazu… Namirisana gorčinom… dosadno bezličnog življenja… Tako sam umorna !… Tako mi je hladno !… kao da mi krv… teče u krivome smjeru… Vjetar odnosi moje riječi… tamo gdje tebe nema… Vani kiša… i gomila nedorečenih misli… koje žele tebi pripadati… kao kap svojoj kiši.

Bojim se poniranja

Bojim se voljeti, jer može me boljeti… Bojim se da me išta pitaju. da mi misli čitaju… Bojim se pokazati smijeh sa lica i kada me mori nesanica… Bojim se nekoga uz sebe vezati i da to bude do vječnosti… Ja sam samo jedan kišni dan nikome potreban… Ponirem, bezrezervno ponirem sa strahom… sa umornim dahom… Kao spodoba bez vida kao žena bez stida… Bojim se… nedodirljive strane moje sjete i da cu s tobom opet postati dijete… I ne… ne mogu te sprat ja ću te uvjek svojim zvat…

Smijem li ?

Smijem li te nocas svojim zvati? Tvoje kose pomilovati… Smijem li te ljubiti malo, usnama dotaknuti oko zaspalo… da osjetim svaki uzdah tvoj kao da je moj… Smijem li ? da ti ukradem samo jedan osmijeh i na vrhu sam… samo jedan pogled i na nebu sam… Ljubavi,smijem li te nocas… …pozeljeti…? u ovoj tami zamisljati da smo potpuno sami… Reci mi da znam… smijem li? Smijem li te zagrliti, na grudi svoje priviti da ti pricam na uho, tiho… njezno… koliko te samo volim…