ŽELJA

Kada bismo se više smijali Tada bi smijeh postajao Naša stvarnost Nosili bismo ga oko srca S njme smijući se Kada bismo se više smijali Smijehom bismo se Pretvarali u zvono Zvuka radosti Koji jekom slobode Odjekuje Kada bismo se više smijali Naše bi tijelo Zaboravilo oblik Lice mu i Bore Smijući se Znali bismo Kako osim smijeha Za nas drugog nema Samo radost čista Kao duša Što nam smijehom Čistu ljubav daje

Jorgovan

U mojoj ulici niču jorgovani Bijeli i plavi Kada ih berem Mirišem cijela Tako je bilo i u majčinoj mladosti Za kecelju nataknut Bijeli jorgovan Njihao se dok bi ocu prilazila Kaže da se ne sjeća više kako su se upoznali Ali da me rodila vrlo mlada S nepunih osamnaest Nije to bilo kao danas Kad ti sa četrdeset život tek počinje A sa pedeset misliš da si u najboljim godinama Eh, kako li sada nedostaje jorgovan, govori Da mladost Zamiriše

Sjeta

Što treba mi osim tebe U jutro kad sunce se skriva pod jastukom snova Kad umjesto zore tvoje lice me budi bijelo od ljubavi dozrele poput proljetne jabuke Kad otvaram usne da bih se napila tvoga sočnoga tijela u samo jednom svitanju mladosti koja već prolazi i ostavlja mi sjene sjećanja što plešu pod svjetlom suza na zidu prošlosti Čitam to kameno platno tuge koje osim sjete za mene drugog odgovora nema Samo blag vjetar još pirka Dok dani bdiju Noći sniju A jutra zore u tišini samotnoj

Sestre od stihova

Pjevam li pjesmu ili ona pjeva mene Utonula u stihove njene Vidim se kako me njiše i kako me gura da posegnem za sobom a znam već da došla je ura u kojoj bih mogla izgubiti se sasvim u svijetu bez njena zagrljaja Pjevam li pjesmu ili pjesma mene pjeva Mene snije i mene od mene brani Svakim stihom mene u meni sadi Dajući mi sjeme riječi da ne izgubim se sama Pa izniknem opet od sjemena njena u sred bijela dana i pozovem ju da zajedno pjevamo nas dvje…

Suncokret

  Iz srca mu Zemlja klija Dok mu korijen Vodu u podzemlju pije Močeć usta Suzama nebeskim Gle, koliko ih je Tih Sunaca Na tijelu mu Što u Nebo streme Suncu okrećuć se Uvijek smijerom Kamo zraka krene Jer i on je Sunce čisto Kugla Zemlje Vječno Nebu okrenuta Da nam Zemljom Širi radost sa Nebesa Množeći ju u svom zrnju Crnom oku bića svoga Gdje se nježna klica krije Za ponovno rađanje    

Otok

Otok Trbuh kopna Što izvire iz mora Prema nebu Izdižuć se Njegovo je tijelo Obla dojka Od kamena Za nahranit ono Što na njemu živi Okruženo solju Morska školjka Mu obala Koja ljubav sunca Vabi I u sebe ga Pohranjuje Da na njega Mi ponovo kročimo

Kružimo

Znam Ti osvajaš me Tišinom svog zvuka Nevidljivom kretnjom Što ocrtava mi grudi Pa me puštaš Napiti se Tvoga tijela A ja Ispod tvoje kože Grijem se U ogledalu tvojih očiju Gledam se U  kisiku Tvojh pluća živim Pa te dišem, dišem Tobom napokon Udisavši sebe Bridim cijela sobom Dodirujuć Tebe I tako u krug Mi kružimo Kružimo        

Zašto?

Ne prestajem hodati Ovom dugom ulicom Tebi neumorno putujem Godinama Koračam Prema tvojim rukama U kojima se Kupam Plivamo u tebi Ja i moje tijelo Jasna sjećanja Na toplinu tvog srca Miris večere na balkonu Pod svijećama Kad mjesec je Zbog nas crvenio Slušajući Naš smijeh ispod plahti Pod kojima je sram Gubio smisao Još čujem korake u suton Što posrću Sapleteni od poljubaca Još vidim Kako u tvom oku plivaju brodovi Kojima možemo Otploviti s kartom U samo jednom smijeru I još uvijek se pitam Zašto? Zašto otplovili nismo?…

Utjeha

Kakva to gitara Svira U predjelu tuge Gdje krajolik suze grade Kao drvorede sjajne Čiji to prsti njom prebiru Čija li to duša Dok njen jecaj nebom plovi Dal’ je netko Sluša Par taktova Pod mjesecom Zvuk nečijih riječi Glas zrakom što putuje I noćas me liječi

Život u snu

Kada bih mogla vječno Sanjati Moje bi oči uvijek U snu Otvorene bile Gledale bi Mene usanjanu Vidjele bi moje lice I zjenice Što snima plove Moje ruke Što ih grle Dok mi duša U snu lebdi Vidjele bi moje tijelo Kako trči Sa snovima mi Pod nogama Kako nebom snenim San moj život piše Penjući se u visine Tamo gdje je tiše I ničega sem snova Nema više Na plavom se oblaku Tek njiše Komad moje duše Kao krilo Bijelo od šećera I ja kušam San taj sladak U…

Ostani

Ostani Još samo ovo veče Dok mjesec ne otplovi Ja pružit ću ti Utočište Zamišljajući da si došao Ostati zauvijek Zatvorit ću prolaz Svemu Što moglo bi spriječiti Naš poraz Leći ću na postelju I sanjati Da došao si me voljeti Toliko Da bi me ljubav tvoja Od snage mogla boljeti Da bi mi srce od sreće Do gašenja moglo izgorjeti I dok krhko Miluje me nada Ja ipak vjerovat ću Da sutra će doći Jednog drugog dana Neke druge noći Kad ću opet Sama živjet moći

Leptir sam

Leptir sam U mojim krilima Tvoja ljubav spava Posuta bojama Naših osjećaja Letim visoko Do usana tvojih Kušajući u njima Slatkoću meda Što mi život daje Neumorno tražeć uvijek više Od svog leta Jer moj život kratko traje Tek par uzleta I silazaka sa mekih Rubova tvojih A zatim padam Sretna što sam te dodirnula

Na rastanku

  To bio je jedan od onih dana Kada se nebo približi zemlji Sva tama noći se spustila do naših nogu A mi smo hodali mrakom omotani Čekajuć svitanje Koje bi nas uvjerilo da sanjamo Mjesec je na nas spustio lice Ali utješit se njime nismo mogli I kada je moja usna krenula Dotaći tvoje lice Više ničega nije bilo Tek par koraka Što jedan od drugog U šutnji zauvijek odlaze Dok umjesto riječi Na obali Sviraju ostavljene  morske sirene A valovi udaraju U ranjene stijene    

Punina

Svu svoju snagu što Imam u sebi U Tebe uronjena Ja poklanjam Tebi Sveprisutni Tihi moj vodiču Lučonošo Mojih dobrih misli Što iz mraka Na svjetlo me Izvodiš Pitam se Koliko mogu Ja Iz tebe ponikla Biti vijerna Tebi Pratiti Te U svom ljudskom Obliku Moja duša Nevidljivog Tebe Obuhvatit će Zaroniti u svu Moćnu cjelinu I u njoj Se s tobom Splesti Tražiti Te svuda Vinut Sebe Tebi U puninu

Trenuci kojih se sjećam

To su trenuci kojih se sjećam Kišilo je A ja sam se skrivala Ispod tvojeg kaputa Zaboravljajuć da davno Sunce je zasjalo Na cesti su blistale kapi Poput lampiona Dok tramvaj je klizio gradom Poput parobroda Što ispušta u zrak Toplinu naših tijela Tih dana je u nama svirala melodija Koju ne mogu izbrisati svih Ovih godina u kojima te bezuspješno Tražim u drugim imenima Gledajuć kroz izloge nepoznatih ljudi Što putuju tramvajima kao i mi nekad U rana jutra dok smo noći ispraćali Bježeći od dana koji bi nas…

Boja čežnje

  Dok val se pjeni U sebe gledam Otvoreno more U meni se plavi I u njemu okus Koji pamtim Tvoje usne Prije odlaska Tanak mlaz tuge Što u mene se slijeva I u njemu moje oko Boje čežnje Što će te na putu pratiti Jedan kofer nade I par riječi utjehe Što će putem tažiti Glad za ostavljenom Dragom Evo je, sjedi još na obali I čeka Da joj se vratiš    

Ne sjećam se više zašto te volim

  Ne sjećam se više Zašto te volim Na uglu je prodavač prodavao cvijeće Patke su plivale Zaleđenim jezerom Što se caklilo poput stakla Moja je ruka tada Sama tebe takla I tako ostala Na tebi zalijepljena   Ne sjećam se više Zašto te volim Tog dana Je vjetar trgao grane Ispod naših se nogu Glasala škripa snijega Dok su pahulje nemilo padale Skrivajući crnilo grada A moja je usna Sama tebe takla I tako ostala Na tebi zalijepljena   Ne sjećam se više Zašto te volim Tog dana je…

Šetnja sjećanjima

Ulazim u prošlost Sa svjetiljkom u ruci Kroz njen mrak šetam Tražeć davno Izgubljena lica Hoću li ih prepoznati Nakon godina Što između Nas su stale Kao prozirne Barikade Zapletene u tkivu zaborava Hodam polako Baklje sjećanja mi Put pokazuju Srećem Lica Događaje Dane Oh, tu ste Vi tanani obrisi moje Prošlosti Vi tanke linije života Kojima hodam Milujuć vas Sjećanjima    

Oživljena od ljubavi

Smijala sam se Tvojim očima U njima je toliko ljubavi bilo Da sam se u njima kupala Odvojena od svoga tijela U tvoje sam uplovila Pa kada me val Sreće potopio Otvorila sam usta Da u mene uđe I posljednja kap sreće Koja me potapala A ja utopljenik Nisam se željela Spasiti Tvojim sam srcem plivala Umjesto krvi tvoje Ja sam crvenila I slušala srce svoje Kako u tebi raste Oživljeno od ljubavi Koju si u me posadio

Pričam ti priču

Pričam ti priču O tome Kako još mogu Letjeti Visoko do svjetova U kojima do sada živjela nisam Otvaram prozore nepoznatih gradova I ljudi u njima Dok hodaju ulicama Na drugom ih kraju Ceste svjetlost čeka A ispod nje Duga plava rijeka S nebom što se spaja Ja hodam tako Prostranstvima snova I uvijek osjećam isto I u njima sam tvoja Neodvojiva od tebe I spojena s tobom Prozirnom cestom ljubavi Što me tebi vraća Moja luko U tebi sam Doboko bacivši sidro Svoj vez vezala Pa sada sretna mirujem…

Kao nekad

Čija sam Pitala se I haljinu popravljala Kao nekad cvijetak u buketu Skršen sav od Poljubaca Na pramen Je kose Postavila Mašnu Na rubove usana Trag ruža Od ubranih joj ruža Što nosi ih sa sobom Čija li sam Čija li još jesam Pitala se tada Dok je prilazila Kao nekad mlada Dok je poljem išla Livadom i cestom Potokom i putem Životom i mjestom Dok haljinu je svoju popravljala Uvijek istom gestom Dok vrijeme je ispraćala Neugaslog žara Kao nekad davno Dragog do oltara

Zimski kontrast

Uhvaćena sam u vihoru Strujanja Vjetra Kaput mi nevidljiva Ruka podiže Nevidljivi obrisi Hrapave kože S mojom se sudaraju Snažno mi bridi lice Crvenim od dodira vjetra I vjeđe spuštam kako bih Zatvorila još jedan prolaz u Toplo ognjište svoga tijela Jedva dišem od leda Što mi se stvrdnjava u nosnicama Savijam se I gledam Na grani Pored mene Sasvim spokojno Trperi Suhi list Uspavan Zviždukom vjetra

Čuješ li

Čuješ li Kako u ovu noć Što mi jedino osta Samo srce još moje Napola živo živi U tišinu noći Što samoću mi sprema Kao postelju hladnu Sasvim sama ću tugom proći Prostrla sam se preko Sjećanja Što u meni drijema Sasvim odlučna ne živjeti U uspomeni I dok mi nebo Zvijezdama Sprema utjehu neku Ja slušam se I u sebi samoj čujem jeku Što pretvara se u Tuge rijeku Čuješ li kako teče Čuješ li kako ječi U samoći noći Dok nestaju mi riječi

Brodolom

Zašto mi dolaziš Kad ne znaš otići? Zalijepljen za moje ruke Ne odvajaš se Prstima u moje uranjaš Poput divovskoga broda I dok ponireš Tvoje kormilo se slama U praznoj sobi Našeg brodoloma Posljednjim otkucajima Našeg zajedništva Odzvanjaju napuštene Brodske sirene Kraj je Zar ne vidiš? Odigrava se posljednji čin Predstave Na pozornici Potopljenog broda naše mladosti Ispred nas se Spušta jarbol Kao kazališni zastor I zaklanja nas Od nas samih

Živim u gradovima

Živim u brojnim gradovima I njima Svakodnevno lutam Njihova ulazna vrata otvaram prema potrebi U svako doba dana U svakoj prilici Jer, ja za sve imam svoj grad Imam grad za brige Kamo ih ostavljam Da budu zaboravljene Gradove za uklanjanje bolova Gradove propuštenih prilika Gradove ljubavi U čijim zgradama nemilice ljubim Gradove tuge u kojima Tugujem udarajući njihovim zidovima Gradove sreće U kojima sretna nove gradove gradim I gradove snova U kojima svakodnevno sanjam O novim gradovima Koje ću  graditi