Autor: Toma

Gnjurim u bunaru propadam kroz nepoznato dno Grebem se Nosim slomljene prste slatke širine Dodirujem drugo polje Ispuštam slike raskoljene slobode Lomim odraze prozirne dubine

Čuvar čestitog vremena otkriva se u prašini. Strepi. Troši napore za podivljale kazaljke, Slijedi trag obuzelih krhotina. Brži je od svjetla a izmiču mu kapi, Gazi preko sjene, a izmiče mu slijed. Ne može se vratiti, ne može pobjeći. Dok ne sastavi, dok ne premjesti naše namrštene oči. Gluhi Majstor napuštenog srca, Raspušteni Čuvar čestitog vremena.

Ruši se dim Ruši se pepeo Ruši na mene Cijelu noć Pločnik je zalutao Stojim nad sobom na klupi Krik daleko uz mene Ruši se dopire

Razgažene, premalene tenisice otpadaju s mojih tabana. Sad su u zaboravljenoj sobi, vise — obješene o klin. A on je zabijen duboko — u raspukli zid. Vonja po tufini. Svjetlo — Zadnji put gasim sada to žuto treptavo svjetlo.

Na granici svijeta i sna, u sasvim drugoj zbilji, gdje ljudi brži su od sjena, gdje Bijeli dusi hladno pušu, I njihov zadah živom stvoru misli trusi. U svojoj ćelavoj stvarnosti, pusti ljudi gluhih duša, troše skupe dane, nestaju bez glave. tiho im govore snivajte . . . Plovite kroz snove, dok dusi ne čuju, dok satovi ne stanu. Love sjene bez hitrine, jedu polomljene sline. Čekaju želju bez samoće, preskakuju polja gluhoće. Tonu besmisleno, kopne nepokretno – jer Bijeli dusi prestrašeni zalogaj traže jer Bijeli dusi čvrstu šaku žeđi…

Instruktori Divlje kiše govore kako da se nosim s pljuskom i oblacima. Ližemo kâpi, gutamo jezerâ. Spuštam se kroz oblake, dodirujem gromove, dodirujem i munje. U lokvu sam pao, i prozborio hladnu vodu. Gubim se, postajem kiša na vjetru. Postajem Instruktor Divlje kiše. Rasčupao sam kosu i popio maglu. Bilo je to jučer i davno. Nestajem u tami, zatamnjujem se u pari, kao Instruktori Divlje kiše.

Slušaj promuknutu ptičurinu držim gaće na štapu po džungli tražim poglavicu crvenog Kokola donosim mu novosti i donosim mu vijesti i gaće na štapu i kocke mu dajem govorim pričam brbljam padaju kometi i zvijezde a Kokolo bježi bježi iz dotaknute džungle Kokolo leti na krilima ptičurine koja kriči i stenje dahće i zavija hropće Kokolo je pobjegao ispario nestao odlepršao isčeznuo dignuo sidro iz džungle koja više nije džungla i nosi gaće na štapu

Slijedi me dok nosim Slijedi me nosim bezbojno lišće nosim u suzi tvog osmijeha Govorim radoznaloj mašti nosiš me u snu treperim tinjam dozivam slatku noć kad mi te šapat donio na vjetru kad si sletjela na moj dlan omekšala srce i posušila patnju rasplakao sam vatru koja je gorjela nad nama dodirnuo sam mjesto na kojem si sanjala Slijedi me Slijedi me dok nosim nosim prazno more plivam samo da legnem na tvoje meko rame

na postaji mirisnoga pogleda u vlaku čudnovatoga dodira rastajem se sa sobom s putnikom ožutjeloga kofera sastajem se s lutalicom raspuštenih perona stojim kod limenog kioska prodajem se za gutljaj vrele vode iz naboranoga dlana prozor u kupeu klacka se priča o stazi neprohodanoga perja vibrira priča o kovitlavom vjetru zaboravljene ledine

u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj špilji sastavio sam se stvorio sam se Progledao sam odmah potom isčeznuo sam kao utrnulo svjetlo kao spaljeni film rastopio se usporeno u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj noći

Mračni sarkazmi prohujali su raspuštenim učionicama krzmavim cestama netaknutim poljima skorenim tavanima i ocrnjelim duhovima. Gdje su čuda? Potisni me kroz kanjone kroz kanale i procijepe mog dubinskog prijenosa slane svijesti.

Šećem mokrim drvoredima. — Možda i lutam. Nije ni bitno. Svejedno je. Čekam da me pokupi tramvaj, ili zeleni romobil.

Što je to u krvi što me tjera da nastavim hodati uz mekani šapat. Što to divlja u meni, trza u tišini, ne osvrće se. Što to tapka, tiho zveči, i onda lupi šakom u vrata. San ostarjelog sedmogodišnjeg djeteta.