Ljutnju ću iz ljubavi za tebe podijeliti u očajan zov naravi u sebi i želju da nikada nisi postojao. Odbacit ću naše dane kao što ti odbacuješ moje…jesam li uvijek manje bitna od tvojih dozrelih saveznika? Djete si…djete koj se ne pita jer najbolje od djetinjeg odbacuješ svaki puta kada pogledom me ne slušaš! Uvjeravaš me u moju neizmjernu sreću …kažeš, a zapravo zapovijedaš mi da budem sretna. Neću li to biti zbog sebe , u sebi, a ne zbog tvojih plitkih rupa u duši?? Ispunjavam te , jel da?…