Autor: Sumiko

Jednoga dana pretvoriću se u vjetar i živjeću iznad tvoga krova a ti ćeš biti sunce i grijaćeš me pogledom U jesen kad oblaci prekriju nebo letjeću po svijetu i šaptati „ Ah sunce gdje si ti?“ Jednoga dana pretvoriću se u pticu sletjeću na tvoj prozor i zapjevati a ti ćeš biti sunce i grijaćeš me pogledom Kada dođe zima neću odletjeti na jug ostaću i čekati na tvoj osmjeh skupljaću pahulje sa tvoje kose i neće biti sretnijeg na ovom svijetu jer ti ćeš biti sunce i grijaćeš…

Večer je crvenozlatna moje misli lete, kao brze ptice, prema dalekim ravnicama nad kojima gasne dan dok se vjetar igra tvojom kosom Tamo sam davno pored stare šume sagradio kuću i slušao slavuja kako pjeva o ljubavi Pričamo o tim danima, kada smo bili nedužni kao djeca, pretvarajući ih u legende Ti me tješiš osmjehom tvoje oči šapuću mi riječi koje su dugo sazrijevale u krošnjama u dušama Pospani oblaci prelijeću iznad nas i miriše divlja ruža Sve je lijepo i sve je grubo u ovom svijetu koji dođe i…

 Jesen prosipa lišće po trotoarima igra se bojama vraćajući vrijeme kada smo  uz muziku zaboravljenih svirača odlazili zajedno u noć E to su bili dani od kojih je ostala samo kap vina na stolu jecaj vjetra na prozorima pospani gosti uvelo cvijeće na stolivima i tango slomljenih srca za kraj Ni ti ni ja nismo znali da se vrijeme igra sa nama mladost je odlazila ali se nije vraćala samo tuga jeste s vremena na vrijeme da nas podsjeti na neostvarene mogućnosti Sa  ruba svemira gdje postoji skrivena tajna pala…

Ponekad se vojnici ne vrate sa krvavih polja pretvore se u bijele ptice i odlete do plavih visina da tamo snivaju S vremena na vrijeme obično s jeseni kad magle padnu na zamrzla polja dolete, odnekud, bijele ptice i puste krik iznad usnulih domova da probude one koji su ih zaboravili

Mjesec je ušao u znak škorpije kada sam pod uticajem opasnih zvijezda obrisao mrlje vremena i zavirio u svoje srce da vidim da li još može da osjeti bol Dugo sam ga tješio pjesmom o djevojci za zelenih polja koja je izmislila ljubav kao zamjenu za izgubljene snove A noćas sam ga izdao i otišao jer svako na kraju odlazi da počnem ponovo daleko, daleko Polako vjetar puše polako ljulja lišće u krošnjama drveća a ja se sjećam svega i gledam zatvorenih očiju

Noćas hladno je noćas kasni proljeće i neka vrata se zatvaraju Odlazim a ti ostaješ skrivena iza prozirnih haljina Godinama sam se privikavao na činjenicu da ti nije stalo do moje ljubavi Voljela si da  dodiruješ moju golotinju ispod kišnog mantila jer te to uzbuđuje poput vožnje zatvorenih očiju Bio sam utočište za tvoju čežnju dok si bacala moje riječi kao iznošenu haljinu o kojoj ne razmišljaš više radujući se nekom novom poklonu Noćas popuštaš možda zbog proljeća i dozvoljavaš mi da  bez kucanja uđem u tvoje srce i vidim…

Napiši pjesmu bez dekora i ukrasa nek zamiriše na ljeto na pelin na vrijeme kada smo na ulicama nepoznatih gradova priljubljeni jedno uz drugo upoznavali svoje duše Napiši pjesmu opiši sve što smo godinama  skrivali kao dijete slomljenu igračku otvori vrata sna otiđi do mjesta gdje je rođena svjetlost riječima spoji prošlo i buduće i spomeni mene Napiši pjesmu kao epitaf kao odu kao molitvu dopusti mi da je okusim da osjetim miris tvoga daha da se umijem nevidljivom kišom da legnem na travu i ogrijem se zracima zvijezde koja…

Još, ponekad, prošetam, kroz polje makova, do male ulice na kraju grada i gledam kako, na staklu tvoga prozora, gasi se dan Odškrinem staru kapiju. pogledam u pustu avliju i neki glas mi šapne: „ Ona više ne stanuje tu.“ Pa onda nazad u prazan stan ni bolji, ni lošiji samo malo umorniji od sjećanja i kajanja Još se nedam, još me ima , još postojim i za spomen ja ti pišem ove rime Još se nedam, još me ima , al’ se bojim glasnog smijeha , duge šutnje, hladne…

Jesen  uzmiče jedan za drugim listovi opadaju, a divlje guske, tamo negdje, spremaju se na put Zimska samoća polako se probija preko vrhova planina i dan se sve brže pretvara u noć Uzimam olovku i pokušavam da sredim uspomene, ostavljene u tami ljubavi, ne insistirajući na detaljima Prošlost se ponekad zaglavi u vratima sjećanja komadajući moju priču, dajući joj neki novi smisao Ja ulazim, kao u živo blato, u svijet koji nestaje tražeći riječi koje bi izrazile onu istu radost što je iskrila iz davno zaboravljenih susreta Tvoje pravo srce…

Budim se noću, u praznoj postelji, sam na kraju svijeta i mislim na dane kada si ostavljala  mirise svoje kože na mojim čaršafima, jedanput ili dvaput nedeljno govoreći, Uzmi moje srce i učini da budem sretna Dani, kada se nismo plašili samoće ni bola, ostavljeni kao otpaci i starudija polahko, kao drevni gradovi, umiru u našim sjećanjima Ako nekada pozeliš da osvjetliš tamu mog neobičnog srca izgubljenog među bezbrojnim vođama moje generacije nemoj mi postavljati pitanja pokušavajući da otkriješ male istine skrivene u mojim pjesmama jer to komplikuje stvari Linija …

Šta je jesen? Rasplakano nebo iznad grada Lišće razbacano po trotoarima Pokisla jata malih ptica Tvoja mokra haljina Srebreni prah na prozorima kafana Vjetar koji dolazi pred zoru Dim cigareta i ustajali miris duhana Magla koja nas vuče ka tamnim daljinama Izbledjeli mjesec koji šapuće nešto Slatko sjećanje na djetinjstvo Jesen je uvjek u pravu I kada me ostavi samog  ispod duge kiše Ja ću se pitati Gdje je rođeno svjetlo? Rastopiću jednu riječ Ispisaću molitvu Spomenuću tvoje ime Uostalo, ne postoji ništa više Osim neba i moje ljubavi

Ne pamtim riječi  samo muzike se sjećam i igre svjetlosti u očima Poslednji ples na maturskoj večeri San koji ponavlja se noćima Kroz vrijeme putujem sam da spustim na tvoj dlan komad neba Kroz vrijeme putujem sam da nađem onaj dan kad muzika je bila sve što nam treba Nepamtim riječi  samo muzike se sjećam i igre svjetlosti u očima Poslednji ples na maturskoj večeri San koji ponavlja se noćima Kroz vrijeme putujem sam da spustim na tvoj dlan komad neba Kroz vrijeme putujem sam da nađem onaj dan kad…

Daleko su odletjeli ždralovi do dalekih obala  gdje sjećanja nestaju A ja sam ostao sam na obali neba i gledao sam  te zatvorenih očiju Noć je pitala jutro Zar je nestala ljubav, ako srca šute Došle  su magle i snjegovi su pali… A još miriše soba na tebe i dunje žute U tvojoj ulici još miriše tišina i vjetar spava na leđima oblaka Koliko dugo se nismo vidjeli koliko dana, koliko godina Noć je pitala jutro Zar je nestala ljubav, ako srca šute Prošla je zima i godine su prošle……

U starom parku još mirišu borovi i vjetar sanja u krošnjama breza Umornim drumovima došao sam iz zaboravljenih snova  da ti kažem da te volim  Gledao sam kako bosim nogama   dodiruješ vodu i spalio sam svoje strasti ispod zlatnih zvijezda ali nisam postao neko drugi Bijelim cestama, bijelim cestama lutao sam bijelim cestama tražeći svoj mir ali nisam postao neko drugi samo se umorila moja duša od tišine Uzeo je život sve što je mogao i nije tajna na mnogo izvora i ja sam gasio žeđ Kroz pustinju tuge evo…

Snjegovi kopne i prolaze zime i kiše se kotrljaju po krovovima Još malo i puhnuće behari pustim ravninama a ja čuvam u srcu ko u staroj sehari ljubav za tebe

Napisao sam pjesmu svojoj najboljoj prijateljici misleći na tebe odajući počast godinama koje su prethodile kataklizmi komunizma Mnogo ljudi obilazi evropske metropole bježeći od prošlosti na svom putu kući Daleke zime prolaze kroz moju sobu neveselo me podsjećajući na moju slabost prema tvojim bradavicama skrivenim iza predprazničke haljine Jednoga dana ostaviću čudesne pejsaže da uživaju u slikama starih majstora i poželjeti da budem detalj na tvom brošu

Izlile su se vode vratile su se tamo odnekud iza Karpata gdje sve miriše na jesen pa i ova zima koja pušta ptice da lete u nebo mijenja boju oblaka i tetura se ravnicom kao pijani svatovi Vjetar donosi pjesmu u ovu dušu što nemirno plovi noseći sa sobom tvoj pogled da je čuva od zla

U sjeni lipe, gdje smo nekad, dolazili na male noćne razgovore vrijeme je stalo kao balerina koja je zaboravila korake predstave Kad spavam osjećam njen miris i čini me se da me neko doziva iz voza  koji se vraća na stare perone i nešto u meni zapjeva …ima jedna žena što se svako veče kad se suton plavi zumbulima javi.. Opet sam na pocetku i dalje nista ne znam Misleci da se nista ne dogadja bježim od tuge koja lomi srce u jesenja predvečerja opominjući me da nisam više kao…

Večer je crvenozlatna moje misli lete, kao brze ptice, prema dalekim ravnicama nad kojima gasne dan dok se vjetar igra tvojom kosom Tamo sam davno pored stare šume sagradio kuću i slušao slavuja kako pjeva o ljubavi Pričamo o tim danima, kada smo bili nedužni kao djeca, pretvarajući ih u legende Ti me tješiš osmjehom tvoje oči šapuću mi riječi koje su dugo sazrijevale u krošnjama u dušama Pospani oblaci prelijeću iznad nas i miriše divlja ruža Sve je lijepo i sve je grubo u ovom svijetu koji dođe i…

Tražio sam te na ulicama mnogih gradova još od vremena kada sam volio da gledam kako opada lišće pomiješano sa riječima iz mojih pjesama kojima sam htio da te probudim iz sna moja usnula ružo U svakom gradu nova pjesma u svakom oblaku nova boja u svakom vrtu novo drvo A ja sam tražio tebe ženo crne kose na mjestima gdje rađala se zora na tramvajskim stanicama u tuzi zakopanoj u prošlom vremenu u umornom moru u jutarnjem svjetlu u nepročitanim knjigama u dalekim mislima Ja sam tražio tebe Ja…

Na staklu moga prozora gasnuo je dan sakupio sam hrabrost i krenuo tragom starih pjesama u jednu ulicu kraj rijeke da čujem tvoje korake Jer samo ti znaš za moje loše dane samo si ti vidjela tamnu stranu mjeseca samo ti znaš kako more tuge u jednu suzu stane samo ti znaš tajni prolaz ispod duge do mjesta  gdje zemlja nebo presjeca Kao slučajno ušao sam u tvoj san bježeći od olovnih misli otrovnih riječi i ružna vremena tražio sam daleko djetinjstvo i malo ljubavi u pjesmama Kao slučajno ti…

Na policama sjećanja pronašao sam jedno zaspalo proljeće što mirisalo je na šeboj i nježno ga dotakao usnama Okružen tišinom tražio sam tvoju ljubav i ona je došla nevina kao ptica slomljenog krila koja želi da se odmori u mom srcu Nešto je zapjevalo u meni glasom gusara koji je pronašao svoje blago pa pušta bocu sa porukom u kojoj piše laku noć pospani vjetre laku noć divlja ružo

Kad ostari ljubav u miru neke rane jeseni pokriveni uzdasima dodirujući se snom čekaćemo neko novo sutra pravićemo kule u oblaku srce u stihove pretakati kao bedem naspram loših misli pjesmu podizati u dugim zimskim noćima gazićemo nepreglednim stazama sjećanja zatrpani smetovima čežnje letjećemo mislima prema jugu zvjezdama ispričati priču o nekoj dalekoj planini koja sanja putovanja s vremena na vrijeme množićemo iskre i sabirati srca još na tebe mirisaće proljeće preko naših dlanova pusto vrijeme će teći odnoseći nemire prošlosti na prozorima naših pogleda kao na komadićima porcelana naslikaćemo…

Noćas bih mogao da ti ispričam priču da pođem, tragom starih sjećanja, do zemlje daleke, u kojoj nisi bila, tamo gdje  iz srebrenih oblaka na zelena polja padaju osmjesi anđela Noćas bih mogao da se sjetim pjesama koje mirišu na jesen, na lišće na vijenac od majčine dušice na glavi dobre vile koja gorom hodi Mogao bih, noćas, da ti pričam o konjima koji su odlepršali preko ružičastog horizonta tamo gdje stići ne mogu jer ja sam obični prolaznik sa ožiljcima na duši koji samo želi da se na kraju…

Zima samuje na vrhovima planina i čeka priliku da se spusti u grad da prošeta ulicama do prozora na kome su cvjetale bijele muškatle i pozivale prijatelje opraštale neprijateljima odgonile valove samoće koji su stizali iz pustih ravnica lomeći nam duše Kuda  sve nisam lutao, kao bosonogi pastir koji pjesmom tjera strah zle vještice i čarobnjake noseći tvoje osmjehe priljubljene uz ledeno staklo i tvoj glas duboko u sebi Ja nisam mudrac čije su misli stalno čiste i koji uvijek ide pravim putem primajući bez riječi pobjedu i poraz spreman…