Poezija.Online

Još jedan, dva tjedna samodo odlaska moga.Kad budem našao se tamou tuđini, među inimsjetit ću se kraja svoga. I sunca, sunca ću željetko dijete, tim žarem istim.Ali ne znam što poželjetjer njegov sjaj svugdje je isti.

Prije spavanja, kraj prozorajedna zvijezda do me blista.S njom svaku dočekam večer.I vazda blješti. Vazda je ista. Ali ne vidim je uvijek.Ako se koji od oblaka tminenadvije nad mojim prozorom,polako njena svjetlost mine. Napustila me moja zvijezda,svaku takvu večer kažem.Ali ona mi iznova upornopokaže da lažem. I svaku večer mi se sama nudi.čekajuć nijemo i […]

Jedan val zanjihat možei najjaču lađu na svijetu tome.Ali dalje kormilaju hrabroi moru prkose svome. A jedna barka od trideset ljetapuna rupa na obali sniva.Svezana na obali ležionako popucala i kriva. U svitanje dana pred trideset ljetapogurana od vjetra zaploviše. Kanila je plovit daleko, daljei od drugih puno više. S jačima od sebe plovitje mogla. […]

Da se dvije zvijezde dulje malko pruže U snu pjesme noći slatko da se druže. Ali svaka svojim nebom za inat ide sama. A u plesu noći bi sjeverom i jugom nestajala tama. Kada su daleko bile već jedna se druge sjete. Ali užarene od hoda Ne mogu da polete. Kad tako izgori prva, gorjet […]

Prije posljednjeg treptaja neba, I kada zvjezdice usnu same, Ti i ja ćemo pobjeć od svega, Od života, od svjetla i tame. I dok nas same zapljuskuju vali, A od tame samo čujemo šum, Ni u kom trenutku nismo stali, Bježimo, ne poznajemo drum. A zašto u tminu bježimo bosi, To nas noćni zapitkuje bljesak. […]

Ne vidjeh te dugo. Srce se i ne sjeća kada je zadnji puta kucalo s tvojim. Ne sjeća se. Mnogo puta je noć savladala sunce otkad smo ko jedno čekali sumrak. Tu vječnu bitku svjetla i tame. I kao da smo znali da dobro ipak pobjeđuje. Ali tebe nema. I nema te. Kako, o kako […]

U tihanu večer pri kraju ljeta,izgorje posljednja mrvica suncameni tako svečana, draga i sveta. I vatra gutala je ljetnu sjetuI žarila se od jeseni.Ko posljednji pozdrav ljetu,s njom zlatiše se kesteni. I najedanputjesen se kapima pokaže.Prljave od čađe i dima,padnu na asfalt i čađa s njima. Asfalt, onako vreo i težak,od zapaljenih kapi postane teži.Krajem […]

U iščekivanju promrzlom od noći, Čekam ju blijedo crvena lica. U samoći vino mi je društvo I jedna pijana živica. Al’ to društvo bljeđe je od mliječi što je mjesečinom zovu. Kad bi čuo tiho bar da zveči Tišinu jednu novu. (10. 4. 2021.)

Večeras je na prozoru polako, od jednog kuta do drugog, tragala za staklenom krhotinom. I otvorim joj prozor neka uđe. A tišina koja je bila u stanu, vlakom pođe u južne krajeve. Maglovito i tiho.

Jedan leptir spušta se sa cvijeta, I leti zrakom nožicama rose. Pjesmu moju u prikrajku sluša, Ko da zna da o njemu pišem. I spomenem ga riječju, A on se nožicama rose Sasvim tiho Iskrade u obližnju šumu. Ko da želi sačuvat ljepotu za porošeno cvijeće. I srnu koja je dolazila negdje iz daljine. (9. […]

Srebrna rijeka što se topiPod zvijezdama srećeNiz obronke skliske i mekeTajanstveno teče, teče. A mjesec rumen od krviI taman od noći dalekeSa sumnjama se mrviNiz obronke skliske i meke. (9. travnja 2021.)

Sve dobro, sveto i lijepoBlista ko srebrna duga.A nebo je noćas slijepo,I u njemu živi tuga. A kad bi tvoje s mojim srcem sjalo,Od sjaja, nebo bi progledalo.Vidjelo bi dugu što srebrom blista.Vidjelo bi njen sjaj,I da s njome si ista. (8. travnja 2021.)

Zaboravljen od svih, Među papirima žali. I knjizi tuguje stih, Onako tužan i mali. Stih o jeseni govori, A zima je sada. I knjiga ga zaboravi. Kao svi do tada. (8. travnja 2021.)

To srce i ne zna, Što ona znade. Kad istinu sazna, Nju mi je krade. (9. veljače 2021)

Koliko čeznem za prije,Ne umijem ti reći.Odonda oko sjalo nijeZbog jedneIščeznule riječi. (8. travnja 2021.)

Iz neba je koje se paraIzletio grom ko utvara.Za njim ljutita idu braća,I nijedan se nebu vraća. I polako mine zbrka svaka,I grmi sve tiše i tiše.A iz daleka, iz mraka,Braća dozvaše kaplje kiše. Čuvši ih, pojavi se prva,A za njom i sestre kreću.Posjetit će užegla drva,I oživjet im davnu sreću. Putujuć ispiru prašinu,Jedna drugoj […]

Prolazim ulicom. Lišće žuto šušti pod nogama.Rominjaju prve kapi, u tišini ih slušam.U mislima mi dan,topla peć,vatrica koja pucketa imiris toplog kruha.Hladan me vjetar u stvarnost vraća.Zagrlila me… Jesen. (22. 10. 2015.)

Ovaj sam tjedanpratio drvored jedan.I nisam znao dal’ stablaJedan za drugime trče,Il’ to ja plovim brodomčije kotače motor prevrće. Tako brojanjem izmorim oči,I onakav usnuti želim.Ništa me spavanju ne koči,Naivno samom sebi velim. No brod je sidro spustio,A bez da je sirenu pustio.I ponavlja plovidbu u krug,Budan sam, no kasno je:Opet drvoredu bit ću drug.

Sitno cvijeće prosuto livadom,Ko lizaljke snježne u travi,Živi neobičnim skladom,A s njima i pčele i mravi. Pokoji se maslačak žuti,Međ lizaljkama što sniježe.Al cvijeće se nato ne ljuti,Ionako ih ista livada veže. A na krošnji, nešto višeCvrkut im ptica pjeva.Malko se jače pa tišeGlazba livadom lijeva. Kiša što snijeg topi,Mogla bi skoro pasti.A livadu rastopit […]

Od jutros, nenametljivo, tiho, Jedna košara sjedi na stolu. Ljuljao, zrakom puhajuć njiho Vjetar ju skoro raspara golu. I jedna proljetna zraka ju budi. Gle, u njoj skriva se cvijetak: Iz slame ističe, ljepotu nudi, I oblači rumeni haljetak. Kad je zapuhalo malko jače, Ko drug, vjetar s njime je pošao. A cvijetak leti sretan […]

Rekli su mi da te nema,Da samo si uspomena.Uspomena koja vene,Da si sjena svoje sjene. Vrati mi se sjeno moja,Drugih želja srce nema. Sama dršće uspomena. (27. veljače 2021.)

Kazaljka na zidu sobe Pleše svoj posljednji ples. Valcer pleše ljeta i ljeta I umorna poželi poć. No s posljednjim taktom peta Ne staje njezina noć.

Kad rađala se večer mlada Pođoh prošetat izvan grada. Gledo sam sunce što izgara, Dok se dim u suton pretvara. Gdje ću, nije postojalo za me – cipele koračale su same. I svakom stopom gorjeh tada: Sutra neće biti, sutra je sada. (21. ožujka 2021.)

Od sunca koje plamti Osta samo dim. A noć dim ne pamti I nema ništa s njim. A kad zaiskri zora, Čas prije koka, Razlit će se tama Ko voda duboka. Iznad lokava njenih Dim će se dizat. I za inat, kao spomen – visine stizat. (30. ožujka 2021.)

Jednog je tihog proljetnog jutraNeočekivan od ljudi pao snijeg.I ko da zima proljeću šapće:Još sam tu. I ko da tri mjeseca vladala nije,Iziđoh za njenim zadnjimDrhtajima. I na posoljenoj cesti, na putuU dvorištu ružu ugledah žutu.Pognuta od drhtaja zimeLežao je snijeg na njojI ona s njime. A kapljice joj se pružaše latima,Od snijega što se […]