Pod hrpom laži

Zašto tražiti odgovor zakopan u zlatnoj zemlji na kraju svijeta? Čekati dan i nadati se, možda će titraji noći naletjeti na zlatni sjaj. Gdje je odgovor kojeg nema? Gdje su suze davno istekle iz očiju tamnih, tužnih, dubokih? Kolika je istina ako tražimo ono što se kroz riječi izreći ne može? Nema istine dok monsuni vladaju dalekom zemljom na kraju svijeta. I dok se prašina sa ceste diže i zlatne niti sve više se bliže i dok je odgovor pod hrpom laži što da se onda istina traži. Istine nema,…

Sada

Sada Gdje nastaje? I kada? Koliko traje? Sada U tišini bdije Ne spava Radosno se smije. Sada Teče kao rijeka Ništa ne pita Odgovore čeka. Sada Gleda me u oči Nježno me nosi Vremenu prkosi. Sada Postoji, ne nestaje Trenutak koji Nikada ne prestaje.

Ogoljela

Ogoljela do kore, do srži grubošću nekom što izudara mi biće i pomrači mi dan. Nikada se više povratiti neću na zelene grane i pupoljke meke što mirišu na san.

Beskrajna šetnja

Moj dan je beskrajna šetnja što neprestano traje od zore što sviće sve ranije sada pa do mraka koji sve kasnije pada jurim i ne stajem hodati ne prestajem u priviđenju odmora kiše me moče i vjetrovi hlade i sve mi manje preostaje nade da kući ću stići da moje će oči umorne i snene uhvatiti taj željeni san te opet iznova ušetati u novi dan.

Kapi kiše

Kapi kiše. Tuga. Ima li nešto u zvižduku vjetra, što pritišće misli da prizovu sjetu i okuju dušu u stakleni bezvremenski plašt. Zaborav. Sjećanja se gube u mirisu kiše i postaju šapat što ne čuje dan. Tko sam? Ja više ne znam, jer plutam kroz polja nevidljivog sna. Budim se. Nestajem. Snivati ne prestajem dok duša iz okova ne ispliva van.

U sjeni svoje sjene

Danas su mi misli isuviše glasne da bi mogla čuti šapat ljetne kiše što pleše po krovovima i donosi svježinu dok umorna i uplašena skrivam se u kutu u sjeni svoje sjene i bojim se da me nešto ne dotakne i uzme moje snove.

Na krilima svjetloplavog sna

Zaboraviti. Zaspati. Na krilima svjetloplavog sna. Zaboraviti. Nestati. Na izdisaju dana. Probuditi se plavičastom zorom i spoznati da ima jutra što tope zaborav u mlaku sjetu i nose sjećanja u novi dan. Ustati i krenuti ponovo ispočetka. Na krilima svjetloplavog sna. Zaboraviti. Zaspati. Nestati.

Nemir

Vodi me ovaj nemir skrenula sam s puta daleko od Tebe i sunčane staze u nepoznate šume kud nitko ne kroči jer srce me vodi kud bojim se proći. Vratiti se više ne mogu pa nastavljam ići svojim novim putem kamo nema Tebe al’ nadam se da ću na izlazu iz šume opet Te zateći i spasiti sebe.

Bila si moja snaga

(mojoj majci) Bila si moja stijena i moja snaga moj potok i utjeha blaga dašak vjetra što miluje mi lice glas što me budi poput pjeva ptice zraka sunca što prija mom tijelu jutarnja rosa što osvježi me cijelu ljetna kiša što odagna sušu topla riječ što grije moju dušu moje srce još plače za tobom jer nikad ti nisam mogla reći zbogom.