Odgovor

Lijepo sve to zvuči, al’ treba biti realan. Ne poznajemo se. A po riječima poezije čini mi se da nismo baš iz iste priče. Rekla sam ti već. Ljudi ubijaju ljubav. Razlikama bismo je ubili ako bih te i zavoljela. Moje je određenje Krist, a čini mi se da ti pripadaš drugom svijetu. Žao mi je što moram reći ti izravno i jasno. Ne uzvraćam ti. I bolje da ni ne pokušam. Da, bolno je voljeti onog tko ne uzvraća, tko me i povrijedio. Da, nova ljubav dobro bi došla…

Još instagramom nadahnutih misli

“Ludo je voljeti nekog tko te povrijedio. Još luđe je vjerovati da te netko tko te povrijedio voli. “ Srcu se ne može zapovijedati. Ali razum treba staviti ispred srca. Koliko god voliš, ljubav treba ubiti kad nije obostrana. A kako ćeš znati?! Ništa lakše od toga. Vidiš, riječi su ništa. Riječi zavaravaju. Njima se laže. Istinu vidiš u postupcima. Kome nije stalo, neće učiniti ništa za tebe. Neće čak htjeti da imaš uspomenu na njega. Nema znakova pažnje. Nema posebnih gesta. Nema ama baš ničega što bi reklo da…

Nasad duše i svjetlost Božje milosti

Lovorov vijenac i nasadi maslina. Za pobjednike. Meni je duša nasad maslina. Bolju nagradu ne mogu zamisliti. Nije lako s njom. Ima tu posla. Ali plodovi vrijede sve muke. Sjeme Božje riječi, Duhom Svetim obogaćeno, rađa urodom onoga što od Boga dolazi. Nevolja je samo u tome da treba ustrajati i ne dopustiti si misliti da je dosta, da je to to, da sam savršena ili pak sveta. Ne usudim se tvrditi ni da sam dobra. Tek volim reći da se trudim biti što bolja mogu i činiti što više…

Duša i maslinova grančica

Kako je moguće biti mir drugima, dok u sebi nosim tolike nemire?! A ipak, mnogo puta u životu doživjeh da mi kažu da smirujem. Čak i onaj što mi donese nespokoj reče jednom da ga smirujem. Znam da više nije isto s njime, a drugima još donosim mir. Poplave osjećaja ljude razaraju, a maslina u mojoj duši najavljuje im neku nadu. I dok je Noina golubica donijela vijest o kraju Općeg potopa, u naše doba općeg potopa društva, potpunog gubitka osjećaja za sve lijepo i vrijedno, pitam se kako ta…

Nešto…

Hoće li uvenuti?! Zašto si to dopustiti?! Dobro kaže draga kolegica. Bili bismo sretni vidjeti da je sretan onaj tko nije zadovoljan. Bila Njemačka, Irska, ili samo drugi kraj domovine, bilo bi lijepo da se osoba ostvari. Čudan je doživljaj svijeta u tvrdoglavom biću. Kakvo slavlje? Kakvi božji tulumi?! Čak i uz sva iskustva i sve nam znane mane, unatoč zamjerkama i bolima nekih od nas, i dalje smatram da te slučajno nema, trebalo bi te izmisliti. Život je tako zanimljiviji. Bez obzira na sve. Još kad bi se glava…

Nisam spremna

Pogledom u sebe, vidim samo rane i ožiljke. Ranjeno povjerenje. Od malih nogu srce puno razočaranja. Što je dublja ljubav, što veća povezanost, dublji rezovi na njemu. A što dublji rezovi, teže se zatvaraju rane. Neki ožiljci se vide. Zašto ljudi ranjavaju one koji ih vole?! Zašto kad otvorimo srce, požalimo što ga imamo?! I opet me opominje um. Podsjeća da ima i priča drukčije ispričanih, da me nisu svi ranili. Priziva u sjećanje ljude koji su podrška i utjeha, prijateljice i prijatelji, braća i sestre po duši. A Božji…

Jezik roda hrvatskoga

Lijepi naš hrvatski jezik… Tko ga ne bi volio?! Jedini jezik naših srca, srca hrvatskih ljudi. Uvijek bogat raznim bojama, okićen lijepim riječima, slikovit i zanimljiv. Bez njega bilo bi pusto, prazno kao svemir prije nastanka zvijezda. Razigrani jezik Hrvata uljepšava nam živote, kao osmijeh dragog bića u teškim trenucima. Ponosno stoji pred svima, gordo se trseći pokazati da još smo tu i ima nas, da ljubav jezika i naroda nikad neće nestati.

Borba i određenje

Spustila se kiša iz smeđih oblaka, niz obzor lica pala na grudi. Toliko je toga u meni. Cijelog života vodim bitke, rijetko koju pobjeđujem, ratnog plijena se odričem. Hoću li nekom budućom bitkom pobijediti u ratu sa sudbinom?! Hoću li dobiti bar nekoliko godina života u gradu sreće u miru?! Hoće li ikada neka čvrsta muška ruka uzeti moju nježnu žensku u svoju, da zajedno izgradimo život, možda i koji novi stvorimo i odgojimo?! Često mislim da mi nije dano. Mislim da je ruka sudbine drukčija, da sam rođena za…

Jedan od onih dana

Došao mi danas u misli onaj izlet u Crikvenicu. Tih dana bilo je kao ovih. Željela sam pobjeći što dalje. Čudim samu sebe da sam bila tog dana na tom izletu. Sjećam se čuđenja. Što je njoj? Što mi je bilo?! Nisam bila ljuta tada, kao što nisam ni sada. Jednostavno ne mogu… Naiđu tako dani teški kao kišni oblaci. Jedva zadržavam kapi. Kako da se uravnotežim?! Kako da prestane?! Kako da zaboravim i prebolim?!

Život u iščekivanju čuda

Pretpostavljam da je izreka točna. Dovoljan je tren da nekoga povrijediš, a poslije su potrebne godine da tu povredu ispraviš. Koliko god željela prestati dozivati u pamet što sam prošla u protekle dvije godine života, strah me to zaboraviti. Strah me zaboraviti nade i laži, ljubav i boli. Usuditi se dati povjerenje onome tko me grubo slamao. Ne mogu ponuditi prijateljstvo. Unatoč vjeri u poboljšanje. Ne usudim se pomaknuti s mjesta na kojem srce stoji, zahvalno što uopće još stoji, što nije potonulo u tugu. Nekako se svaki put izdigne…

Razum i osjećaji

Nije li logično poslije svega tražiti da razum preuzme?! Samu sebe podsjećati da nije kako bi osjećaji htjeli da bude. Nema smisla davati značenje nekim sitnicama koje vidim. Treba se oduprijeti sebi, makar nasilu sebe uvjeriti da ne smijem uopće pomisliti kako postoji nešto još što ne znam ili ne razumijem, da u nečemu nisam u pravu. Ljudi griješe kad traže nešto čega naprosto nema niti će ikada biti. A tu je i očit znak vezanosti, koji svakodnevno trebam imati u vidu i pogledati, da sebe ne prevarim.

Brate, poslušaj

Onaj osjećaj jeze… A jedva si čekao… Pa si pobjegao… Nije baš jeza u meni. Ali podvojenih sam osjećaja. Teško pada odsutnost. Nedostaje ta jedna prisutnost. A kad je dočekam, ne znam što bih s njom. Kao da živim dvije istine. Ili bar dvije stvarnosti. Jednu šutim jer ne želim dati podstreka egu. Ne želim se zbuniti. A drugu stvarnost živim pred očima svih koji su ikad znali išta ili išta naslutili o prvoj. Brate moj dobri, tko zna što da učinimo da svoje situacije riješimo?! Znam samo da ništa…

Pjevam ti o njoj

Žena iz njegova sna. Žena bademastih očiju. Melek što mu svjetlo nosi. Tko takvu ne bi volio?! Ili je bar poželio voljet’? Svjetlo njezina postojanja njemu je utjeha u hladnim noćima. Ona čini da povjeruje u vječnu ljubav goluba i njegove grlice. Zbog nje vjeruje da srce još može ljubiti ponovno, da nije izgubljeno.

Zbunjujuća pjesma

Psihološki gledano, cupkanje nogama pokazuje nervozu. Uznemirenost li je, ili samo uzbuđenost?! Želja da se učini nešto za što nemamo hrabrosti, ili nestrpljivost da prođe ono zbog čega smo tu?! Pitam se o nečemu. Čudne se stvari događaju u posljednje vrijeme. Tko li će ostati?! Prepušteni ludoj sudbini, bježat ćemo i dalje. Morat ću biti pribrana. Sjetiti se svega iznova. Nema smisla pustiti da bude kako jest. Živim u stalnoj borbi, stalnim napetostima. Ne mogu dopustiti opuštanje pred situacijom. Previše toga me plaši. Ne toliko ljudi, više situacije i reakcije.…

Šteta što srce šuti

Šteta što nemam više kome pisati ljubavne pjesme. Znam pisati jako lijepe. Rastopilo bi se svako srce. Nježno bih svojim riječima dotakla dušu voljenog, razgalila bih mu srce romantikom iz duše. Kažu da je lijepo biti zaljubljen. Bilo je lijepo. Još ljepše voljeti. Poseban je osjećaj kad poezija preuzme biće. Šteta što srce šuti. I čeka novu inspiraciju. Onaj koga je voljelo jednostavno ne pripada ni njemu ni njegovoj poeziji.

Jesenja pjesma

Usred jeseni pod uvelim lišćem procvjetali maleni maslačci. Sakrilo se proljeće pod smeđi pokrov, proviruje stidljivo tražeći svjetlost sunca. Cvijeću je potrebna toplina da ostvari potencijal vlastite ljepote. A sunce uporno sjaji, ove godine baš neće povući se bez borbe. Ne želi prepustiti zimi ni cvijeće ni ljude. Zove nas sve van. “Dođite, Božja djeco! Pogledajte što On stvara samo za vas uvijek iznova. Potražite svjetlost u tmini svih mrakova što se trude prekriti i najmanje kutke vaših tegobnih života. “ Sunce će svijetliti, pa svijet i ljude grijati još…

Istine i predrasude, pretpostavke i nepovjerenje

Svrstati nekoga u neki koš… Kako je to lako… Bila sam lažna svetica. Bila sam frustrirana mrziteljica muškog roda. Bila sam zločesta. Bila sam sve najgore što se može zamisliti. Malo je koševa ostalo u koje nisam bačena. Nikad nisam pitana za mišljenje o stvarima. Pretpostavke su stvarale mišljenja o meni. Pa i sada je isto. Nema čak ni čuđenja. Samo mi još nije jasno izgovaraju li neki ljudi neke grozne stvari zato što su ljuti, ili stvarno to misle?! Ma, neka im gluposti. Jednog dana će shvatiti. Nisu svi…

Nijednu više o tebi

Ne očekuj od mene da i dalje pišem o tebi. Previše sam riječi rekla o tuđem muškarcu, kojem nisam vjerovala da je stvarno nečiji. Nisam vjerovala prstenu, niti spominjanju fantazme zvane tvojom dragom. Pogriješila sam u želji za onim što mi ne pripada. Da, nisi oženjen, ali nečiji ipak jesi. I zato će pjesme zašutjeti, o tebi više neće pisati, što god bila istina srca, i koliko god još trajali proces zaboravljanja svega i potraga za nekim mojim. Neka zašute s pjesmom i strune srca žene. Jer melodiju su pisale…

Postoji li?!

Dolaziš li, dragi? Postojiš li uopće?! Zašto te još nema?! Možda nisi predviđen u Božjem planu za moj život. Nije te stvorio. Ostarit’ ću sama. Ili sam zeznula?! Predugo se bavila željom za čovjekom koji je namijenjen drugoj ženi?! Pa sam te propustila?! Može li te se vratiti?! Koji od svih njih si?! Kažem, ako uopće jesi.

Pravi kršćanski muškarac

Tko danas još uopće želi biti pravi kršćanski muškarac?! Prvi uvjet za biti taj živjeti je u zajedništvu s Bogom. A život u zajedništvu s Njim znači prihvatiti Njegovu volju, nastojati poštivati 10 zapovijedi, i još one dvije Isusove. Nije stvar u slijepoj poslušnosti. Stvar je u razumijevanju Riječi u ozračju Njegove ljubavi, a i vlastite uzvraćene Njemu, pa proširene na ljude i sebe. Utjeloviti Riječ u vlastitom životu, nastojeći biti što sličniji Onomu koji je jedini bio potpuno Utjelovljenje. Nitko nije savršen u nastojanju. Svi padnu u ponekom trenutku.…

Nesigurno čovječanstvo

Ljudi i nesigurnosti. Pitamo se. Što ako bude ovako?! A što ako završi onako?! Muče nas mogućnosti i neznanja o onome što u životu slijedi. Još kad si znamo mane ili imamo nedostatke, bilo fizičke ili psihičke… Mogla bih se okladiti da ljudi često misle mogu li oni ono što žele, i ono čemu se drugi od njih nadaju. Jesmo li sposobni ostvariti svoje snove o velikim stvarima?! Jesmo li dorasli onome što sanjamo?! Imamo li kapacitet za profesionalni uspjeh?! Znamo li dati i primiti ljubav i povjerenje, pa da…

Pustite danas

Danas je takav dan. Šutnja mi godi. Jer teže je nego sam mislila. Treba mi vremena i razumijevanja za ovu sjetu i tugu. Nije to ništa čudno. S obzirom na život dosad odživljen, sve je to još i dobro. Moglo je biti gore. Pustite me da šutim, koliko god bili glasni oni oko mene. I ako vam se čini da se utapam u boli. I ako želite pomoći. U ovakvim danima nitko osim Boga ne može pomoći. Jer naiđu tuge i boli. Navre sve odjednom. Sve životne priče koje u…

Ah, ta podsvijest…

Kako da si objasnim san koji sam sanjala?! U čemu je stvar?! Jesam li doista podsvjesno još ljuta?! Ne na njega. Ljuta na nju?! Valjda je to tako s nama ženama. Lakše ćemo oprostiti muškarcu koji nas povrijedi, nego ženi koja mu pomogne. Sjećam se njenog smijeha. Ponekad sam imala dojam da zajedno uživaju gledati me kako patim. Kao da ju je zabavljalo čak više nego njega. Bila sam joj valjda smiješna jer nisam shvaćala da nemam šanse kraj nje. A ona je shvaćala. Ona je imala prednost godina poznanstva,…

Možda u drugoj partiji

Da mi je bilo prije tri godine popiti tog vina u kome je istina… Možda ne bih upala u zabludu lažne nade. Sigurno ne bih bila igračica u partiji u kojoj sam jedina bila poštena. Ne igram više. Ne postoje karte kojima bih mogla okrenuti ishod za svoju pobjedu. Uložena ljubav prokockana je. Možda tek neka nova partija s drugim igračima može vratiti izgubljeno, pa me učiniti pobjednicom za kraj turnira.

Poruka sebi

Oprostila sam. Ostavila sve u prošlosti, u proteklih dvije i pol godine života. Dobro znam da je ludo vjerovati da može biti drukčije nego jest. Realna sam. Život me naučio da moram biti. Svjesna istine. Nije važno što ponekad posumnjam u to, što na trenutke pomislim ludost. Sve je jasno. Mir jest postignut, ali bliskost nikad ne bi mogla biti postignuta. Ovo je sada naš domet. Ionako ne bih opet mogla preživjeti nekakvu nadu i glup osjećaj, koji me prevario i prvi put. Ne vjeruj osjećaju. Ponavljam si to kao…