Nedovršena riječ

Tuborne riječi, , stravičan osjećaj neprohodnosti borba do iznemoglosti, riječi suprotnog značenja ne nalaze svrhu ove nedokućive iluzije jer mimika odaje i davno sjećanje na prolazne sate beskrajnog uvjeravanja sivih zidova, gluhih pjesnika sa starim greškama ,uzicom oko vrata vode istom stazom,penju se na tron.     Bogalj u duši, nepokretan lik tišine vanjština kao pehar krajnosti fizička muka u košulji straha, upire prstom na stare izlizane stvari naslagane na gomili nesklada robuju posluge očaja bez temelja u sobi bez predaha u hodniku negdje na pola puta ostaje… jedna… NEDOVRŠENA…

Tinu Ujeviću

Pjesniče stranog neobuzdanog dara što izazivaš nage inspiracijske slike u stanicama mojim bez genetskog koda ubrizgao si srž inspiracijskog Boga   Tvojim perivojem lutali su mnogi u stihu gutali neizdržive strasti Bez obzira na vrijeme,stigoh u prazninu u kojoj prolila se tinta nikada nije   Veličinom svojom zaslijepio si i pero ono se samo istrglo iz ruke da objasni meni kako pjesma treperi tek ispod nedokućive površine mira   Boemski stvore vrati mi sliku da je pokrijem bijelim iscrtanim svodom ne otkinem li sada niti pera što lebde u praznini…

Ravnodušne priče

Budim se nad zatvorenom knjigom omamljena pred ogledalom bijesnih odraza. Okovana slutnja izdaje se za dobro pogledaj dolje, hrpa odbačenih lutaka.   Veliki pomak na krivoj strani sjene primjećuješ li ritam skupljanja stijene. Pogledaj kroz prste suženi dio nesklada gorki okus ostavlja na tragove očaja.   Navika na rubovima opstanka tupa bol lijeno prolazi bez prestanka. Žute večeri sa sjajem na ulici zastrašuju  dahtajem starosti.   Nevaljali feel – pričinja se budi zao i poljubi me Svjetlo u dnu sobe smeta čudno blijediš pored mene.   Zore su ovdje zaklonile…

Moderni robovi

Mišlju vam javljam seobe razne vukova i lija,čednih šarlatana bez mučnih faca, našminkane humanošću astroloških dama. Vječitih mutikaša, laprdaju jezikom bez etičnosti i srama prodaju  nadu,bolest,ljubav i patnju, skloni su materijalnim obmanama.   Prodaju i duhovnost, luksuzne iluzije u hodu, orbrću i izvrću sebi u korist, materijaliziraju ovu novu duhovnu modu. mantraju i čakriraju za sitne i velike novce novi sofisticirani diktatori opet ljude pretvaraju u ovce.   Kazivati će o ljubavi, NE materijalnoj revoluciji a nakon uvoda u idealu  popričati ćete i o kauciji. Šišaju nas kao ovce i kada samo…

Neka ti pjesma moja dušu u spokoj svije…

Sjetna iz područja zagubljenih dubina   problematična na posebnom mjestu tišina   Otvaram portal skrivenog straha   da li ćeš ikada  razredna otvoriti vrata   Prvi poljubac očuvan u ćelijama sjećanja   ljubomorno  sačuvan u srcu uspomena…       Sjetim se pogleda, blagih dječjih osmijeha,   pisanja domaćih zadaća, prepisivanja testova,   ljubavnih papirića, slatkih poruka ispod klupa,   poslije škole skrivećki za ruku šetali skupa   Gdje si, tko li te sada drži za ruke,   kome daješ osmijeh, podvaljuješ poruke ispod klupe?   Na zamjeram ti prijatelju…

Vidim ga i ovdje…u svakoj vašoj pjesmi…

Vidim te u ovom nemirnom moru jugu što valove pjeni Vidim u šalici dok ispijam te nježno okus erotike, čiste strasti razlijeva se poput crnog vina predivno klizi… Svugdje vidim tvoje prisustvo, vidim i osjećam te u kapljicama rose što moće mi oči pa izgleda kao da plačem Vidim te u odsjaju sunca što zrakama suše moje lice u djetetu što veselo trči mi u zagrljaj… Vidim te u boci što morem se klati čuva želje, ljubavi neke daleke zemlje Srcu mom desna si klijetka određuješ ritam ljubavnog ” beat-a”…

Život me prođe, majko…

Čuješ li vapaj što u sjećanju korača ispušta smjelo tihe zvuke melankonije Potisnuta bol sama se budi, počinje da ludi, usnule ljubavi odavaju se nekim drugim, tuđim svjetovima. Život me prođe majko, okrene list knjige nove a koljevka stara na tavanu prašnjavo plače ljubila je davno nježna ruka moje majke Gdje li sam sada, tko ljulja moje vrijeme tko li mi sada pripovjeda bajke, pjeva pjesmuljke? Duboko urezan njene topline miris, pogled mio, osmjeh vedar zatočen u mašti se smije, živi i diše Život me prođe majko, okrene list knjige nove…

Neispunjana želja sa sutonom gori

Nastao je košmar u bijednom umu neke glave lažnih ideala Tvoje sam misli sabrala u jedno sahranila ih mahom duboko u sebi Želje su moje teške za poželjeti ne mogu tek tako nastati u rijeći Nad mojim dahom satravena stoji potreba za tobom sudbinska karto Skladam bol nepoznatim  slovom trpim tiho, venem u samoći pogled leden struji u sebičnosti poznate mi agonije zajedničkog perivoja Vrišti mi ljubav, nesebično stvara ovaj nesklad u nama u sklad pretvara Prevaren si ljepotom koju trpim  tiho na muci i vapaju gradim sigurno nam gnjezdo…

Bezumlje luta mi pjesmom

Nesnosna sjeta kišnih lopova, besramno krade mi sate žalosna sjena cijedi teški grč zalutalog hlada Kamen upija, trsi se okorjela vlaga, vjetrovi taštine prolaze kroz vrijeme plač majke urezan u sjećanju, čuješ li tišinu kako tupo korača? Oštre kapi ore se na tlu ukočenog grada, neumjesno zure zima se skriva, jesen je žutim plaštom prekriva Korakom teškim poput olujnog neba, čovjek kroči bijesni mu pod, gromoglasno prijeti Premalo prostora ostalo je za isprazne rijeći sa mišlju u ruci pokušavam prijeći onaj mali dio mene U muljevitoj bari gledam odveć odraz…

Poznaniče

Blještava snaga gradi mi zidove sljepoće ogledalo želja prsnulo je u pogrešnom smjeru Sa pogledom prema dolje pratim nijemo nebo uporno se nameću kolnici sramote, vrište Boginje straha u zabludu sahranjuju nepostojeća  očekivanja. Tonu sjećanja, čvrsto se drže za ubogu ruku hvataju uspomene propuštenih pobjeda. Blud osakaćen razuzdanim pogledima uvlači se zao princip, izostavlja smisao postojanja. Negiram stanovite svrhe, biram oholo i sporo prisluškujem poprilično pogrešne subjekte, čudnovate ljude rastresenih pogleda milih očiju koje u tmini trepere, plaho se šire. Ćutim miris bizarnog mraka, ustajalog zraka u ovoj tvornici samoće…

Volim biti ovdje

Volim te jutrom kada su buđenja tako prokleto osvijetljena kada sve iznova počinje, oko nas rađa se, pokreće U meni lipi budiš neobična stanja – svijetlost počinje Tinjam pod tvojim dahom, trnci mi raskalašeno plešu osjećam draži toplog i mirisnog zraka Mijenjam navike, drhtim nad svakom tvojom riječju vrebam svaki pokret omiljenog mi lika. Rastežem propuštene šanse bliskoga mi uma, strasnih snova, bezbrižnih pogleda slatko umirem u tvom odrazu, grije se ozebla duša spuštaju se teški koraci, sada sjede na prijestolju Sa tobom nalazim drugačiji grad, krase ga boje, vječna…

Riječi i strasti na papiru, u očima u srcu…

Zaspale su riječi na požutjelom papiru kao da nikad ljepotu bjeline vidjela nisu U dosluhu s tminom bitno im je samo ono što ruka svjesno ukrade glavi U tišini sobe pod svjetlom voska moje oči krale su granit požutjelom papiru. Upijale su svaku mrlju s onom istom žestinom koja bludi opet svaku netaknutu svetu stvar. Riječi i strasti, oči i srce s papira u srž bića, kao divlja zvijer u noćnom lovu, tiho se prikrada plijenu, a on ne sluti da živjet će tek koju sekundu vremena, koje stat će……

Treptaj…

Slomljena duhom klonem u dubine tvoje taštine Vrškom pera diram plašt satkan umorom Prekrivena sjetom tišine gorim u trenutku vremena koje bezvoljno je nekako tjesno… Svakim pokretom u prah pretvaram se svakim dodirom tvojim bolno nestajem sa svakim pogledom utvara postajem umorna i bez nade tišina ostajem Raspršio si moje nade dahom jednim Zatočio si moj duh kao brod u boci Sačuvao si ono čega nije ni bilo Sačuvao si treptaj A sada pusti me da plovim…sama…

Mojem Ocu

Proze moje pisao si dugo skladao mi život ritmovima tuge dlanovima trag ostavljen u boli bačen duh tumarao je pustim ulicama gradskim… Jesen gužva zadnji stih ljeta baca sjenu odumrlu, pustu pišem pjesmu uvelu i tihu u nadi da jednom sjetit češ se mene… U močvarnom polju zadnju nadu mrcvarim hladnim licem tvojim. Ne vračaj više taj prokleti vez uzmi svoje ukaljano lice. Ne budi mene ni pjesmom ni pljeskom Zaustavi svoje odbrojeno vrijeme!

Pronađen užitak

Prođi samo vrškom prsta osjećaš li kako sva treperim Obori me jasnoćom misli Privij me čvrsto da osjetim vrućinu Miris tvoje kože zatekni me vlažnim poljupcima Zatoči moju požudu u očima Dah tvoj na grudima ruke na rukama mojim šapći mi strasti pogubi me užitkom Osjećam silni zanos tebe ritam tvoga tijela vodi me Prožimaju neizdržive strasti Grcam u dahu uzavrelog zraka Dotakni me samo još jednom…

Uloge su davno podjeljene

Stojim nijema na pučini samoće zora mi temeljito umiva lice Dahom nježnih jutarnjih vjetrova obrise tvoga prisustva nosi u nepovrat More te briše i sve tvoje površne želje utapaju se gole strasti, tonu poput pijeska Nebo zapleteno u pogledima ostavlja mi samo surova sjećanja Pomoli se za nas i kreni za povorkom očekuju vas sebične provincije Posljednju počast odaj mi, kao pokojniku nastoj ostaviti makar skroman spomenik Kao robovi sahranili smo se u bijedu nevidljivim mačevima vodili smo prave ratove vješto okrećali  zvrk, nosili smo voštane maske Voljeli se preko…

Tek toliko

Kao niti agave satkan si u moje biće prokleto skupocjen, da tek tako odbacim te Putujem mislima istražujem nepoznato oprezu se odajem, a nosim te nosim takvom neviđenom lakoćom Zamišljam te pod prstima dodirujem te… vruć odveć poznat osjećaj nestao je a sada opet prijeti,sikće iznova strepi Tvoja čaša vina godinama stoji, stoji tamo gdje i mene si ostavio na rubu ljubi je obris usana tvojih ali ponosna stoji uživa tvoj dodir Naslađuje se meni…prokleta

Pjesma kao život…

Pjesma ne poznaje broj -materiju- ne poznaje ambiciju, slijed, estetiku ni sve te divne ovozemaljske prigode pjesma je ogledalo duše, trenutna strast, ljepota, propast, tuga, bijes, mržnja pjesma je sve ono što  golom rukom dotaknuti ne možeš … ona je muškarac nježan kao cvijet… …ona je žena bjesnija od oluje… ona je najsmješniji klaun u cirkusu …pjesma… može biti jedna veličanstvena u svoj svojoj samoći može biti cijeli svijet… .. predivna je iako je sama… …pjesma kao život samo je jedna… …ponoviti se neće… …pjesma…

Imam nešto za tebe ♥

Na mom licu osmjehom ti se vidiš u mome biću tvoje biće živi na kolosjeku života put si moj svaki kilometar sve sretnija sam Hvala ti na ovoj životnoj lutriji 🙂 ♥ Tvoja strast mislima prožima mir nisi potres nisi oluja nisi ni tornado ti si vječno sunce što obasjava moj svijet ti si zrak koji udisati moram vodič si kroz moje izgubljeno carstvo Volim te ♥

Među nama nek ostane ;)

Stih ovaj curi mi kroz prste, kao kad pokušavaš uhvatiti vodu Na prstima tiho prikradam se tebi a ti živote rušiš rekord u trku Vjerovatnost postojanja ne mjeri se metrom Kako čekam svoje vrijeme, …osluškujem…. …odzvanja mi tišina… nekako sjeta ona, znaš neopisiva glazba ali odzvanja zaista odzvanja kroz vrijeme. U prikolici sjediš  pored mene kako li samo vuče ovaj život zaista rekorder je Ma hajde’ nek među nama ostane daj ne broji svaki milimetar pusti, uživaj malo Slušaj kako prolazi nam vrijeme…. ♥

Gdje ste sada patnici materije?

Ima vas raznih patničkih faca vidi vam se izraz neobuzdane gladi Preskakanjem obroka učiniti će mnogo ako zatvorite sebičnost u staklenke hlada Prikrivate nedostatke zaključcima brojnim naučite gledati u zidove straha Prekomjernim unosom izrazitih laži sa izlikom želje da ste ipak netko važan Interesi nerjetko  su ogledalo vašeg bića u sveopćoj iluziji iscrpljujete se  sjajno Ne nasjedajte na osjećaje sitosti kada materijom se sladite zavucite glave ispod svoje vanjštine čujete li smrad vaše biti stavite biće u mirišljavu kupku jer ono neotporno je na fizičke obmane kreativnog transa… Probudite me…

Pale su teške rijeći

Danas su rijeći prejake do jučer već su prošle svoj križ Osjećaj ovaj ostat će pust u oazi rijeći sve zbog čega se osjećam živom nestat će poput plamena svijeće koja gorila je žestinom sunca Sve što sada piše požutjet će poput cvijeta, uvelog u vazi poput nježnog dodira varljivih očiju osmjeha ukradenog umorenoj majci ostat će zauvijek izgubljeno Ne znam što pišem i osjećaj je takav ne znam kako kroz nit snova pronaći javu Put kroz kojeg prošle su ove rijeći put je kojeg će potražiti kist crtan morem…

Kao rijeka

Zauvijek sa snom na dlanu dotaknuti ću stvarnost, javu Strpljivo sa nestrpljenjem tvoja snaga ću biti Osjećaj da tu sam slomiti će brane sve što drže na životu… Kao rijeka divlje i najljepše proteći ću tvojim životom Opustošiti ću sve al’ stvorit ću novi život ono ljepše korito…

Hrvatski Jezik

Krvava povijest pratila je njega u okove stavljali ga drugi da tuđinski On postane mladi i stari borili se ljudi da Hrvatski On ostane Zato milo, veselo mi zvuči svaka nota jezika mi moga o ljubavi sada zbore pjesnici roda Hrvatskoga.

Raskol…

U samom srcu suvremenog duha postoji raskol Jaje se razbija kromosomi se dijele nošeni novom koncepcijom života… Nešto klija i oni od nas koji se čine najotuđenijima najudaljenijima od struje života koji su najotcjepljeniji oni idu naprijed da bi stvorili život zasad tek započet To je bez sumnje misticizam – i tako treba ostati Mi koji smo time zahvaćeni ne možemo sebe objasniti Možemo samo nagađati prirodu onih koji nas privlače snage kojima se dragovoljno pokoravamo Ukratko možemo samo učiniti da nas se osjeti. Jel, najvažnije je da smo ovdje…