Autor: Mirela

Jedno jutro,jedna noc u tisuce sasulo se zvijezda. I pjesmu tebi, davno posvecenu, kao lovinu u crnoj sumi rastrgase bijesni psi. Ne gledam u zvijezde vise nek nose me, i ne udisem ljetni zrak nek kosu mi mrsi. Jedno jutro,jedna noc i ti. Mojih tisucu snova. Sada jedan samo- nesanjan,nezeljen.. Udisaj da ne boli i pogled da ne pece…

Lezi tu u postelju ruza, lezi tu i dirni mi usne dahom. Ne pitaj dal sanjam, snovi su varljivi. Tebe imam. Svoju postelju ruza, puni mjesec na svom obrazu. Ne pitaj sto sanjam java me ubija. Sanjam smijeh sa suzom u oku, i tvoj dah na usnama mojim… diras me dok suza ne zaboli. Jos mirisem postelju s ruzama dok dah me tvoj miluje i dodir tvoj, dok suza boli.. a samo sanjat te moram.

Osjecas li ruke koje te grle? prepoznajes ih? Poznajes povrsinu, drhtavim glasom izrecen stih. Zazelis li ikad moje rasirene ruke? Ne grle me vise nit me drhtaj dotice. Zivot postao ono jedino,vjecno, sjecanje.

Nije mi zao sto kisa bije moje lice umiva ga mirisnim cvijecem.. nije mi zao zvijezda sto u ponor padaju, svjetlo su svoje sasule na mene. Bas kao nekada i tvoje. Nece mi biti zao i kad pjesma stane, prva i ona stota, ispjevana za tebe. Nek ti zbog tog zao nije… Predajem te sigurnim rukama.. jedno samo zao mi sto to nisu moje….

Lagala sam sebi, tebi-i jos uvijek, pogledom, osmijehom.. varala ovo naivno srce,a nekad i ono tako sigurno bilo. Ne pitaj nista. Boljet ce svaki djelic mene dok me promatras i nazivas cudnim imenima. Lagala sam eto, ne iz pakosti ne iz ljubavi, ne lazem sada, samo sebi.. da prezivim, da pripadam nekom… Ne laz,ne san- falit ces mi gdje god me zivot odnio. Sada samo tvoje tijelo zelim, da rob mi budes, i da lazem sebi kako si ponekad samo moj… da pripadam

Dodji bar na tren, da dusu ovu do kraja poljubis, ovo malo sto se jos samo zbog tebe glupoi nada. Dodji,jos ovu noc jer znam sutra donosi drugo vrijeme i ti mi neces ostat… Dozvoli mi da te sada jos volim potajno, kukavicki, jos dok su ove usne od tebe bolne al netaknute ostale.

Jer mrazovi ce da me zalede, kao macem presjeci dlanove. Jedan dio past ce tebi pod noge, drugi kao svijeca u svom vosku da se utopi. uzmi me, ovo pola covjeka sto se sama na rat osudi, bez dusmana i gromova. Uzmi i radi sto hoces, tvoje oci su mi nagrada, tvoje krilo moj cijeli svijet. Podijeli i ovo moje pola, pobjeda je tvoja i neizbjezna… jer odredjeno bijase, srce da bije mi zrelo i jako sada samo pola covjeka, za sekund u krilu tvom..

Zadrzat cu za sebe nemoj da brines, u sebi crno i bijelo da pretvorim u nevino.. Ostavljeno cu da usvojim kao svoje pod pepelom tvoga doma. Stisnut cu dusu i jezik za zube, ni oci suzne nece bit. Samo mi reci kojim posao si putem, da ne pitam strance, koji me davno jos osudise. Al zadrzat cu pravo da te volim, da sam te vrijedna i dok si s njom. Samo reci mi kojim putem si krenuo kad si ostavljo.. mozda tamo i sebe nadjem…..