U ŠAKAMA

na prepadu mu razum mladost rasula a nju  život na koljena bacilo   noću, kad je snagu jačao pićem bila mu je tek nevažno biće   taj nježan glas u vrisak je dizao prljavim rukama lako je stizao   poslije nudio riječi joj isprike iako lažne, njoj bile su dirljive   znala je vješto skrivati na licu modrice i ovu tužnu priču   u šakama bez smjera nestaje ljepota kao slovo, tek mrlja u bajci života   u šakama od bola i hladnog zagrljaja olako slomljena je zvijezda bez sjaja

ŽRTVI BIBLIJSKE MITOLOGIJE

Vatrena odanost ostaje pod križem dugo nakon Raspeća dugo nakon Raspeća u snazi vjere   Vatrena odanost ostaje pod križem dugo nakon Raspeća dugo nakon bijega Evanđelista   Ljubav je na svakom mjestu spremna vjerovati i ostaje vjerna   Dugo nakon Raspeća ostaje pod križem strastvena odanost sedam demona

INDIJA

( za Maria s ljubavlju)   Kao da Nju mliječnom stazom Nebo Zemlji poslalo Anđeo u crnu kosu Bijeli jasmin stavio   Prosuo se pelud zvijezda Njenim tamnim očima Ljepotom blagoslivlja Mirisima opija   Svaki osmijeh lica Tog Nektar rajskih vrtova Svaki pokret,  Njezin hod Dražesna simfonija   Obzore Njoj kles’o Bog Raj na Zemlji postoji Panoramu prostire Kao iz slikovnice   U mom srcu Indija Indija u duši je Ceste mirom miluju S ljubavlju me kupaju   Dolazim Ti naklonjen Pozdravljam te – NAMASTE! Srce Tebi vuče me Duša…

Moj život

moj život je brod nosi ga more vjetrovi, pljusak crtaju bore bio si biser kom galebi skviće dubina te nosi gdje tuga ne stiže jer ljubav je jedro šamara ga struja i bura ga stišće i slama oluja a sidro moj ponos i nema ga više pod morskom pjenom dno struže sve više udara me val nosi ka stijeni ti smiješ se negdje u sjeni i grize sad sol sve mi je teže i guta me bol dišem sve rijeđe

Moja ljepota

uskovitlao se vjetar u oluju prepliću se tuga i bol savija se nježna vrba prkosi divljini u jadu svom i grebe kamen grane njene i dere srce život moj a što je život bez bitke? sto puta mu pljunem u lice! savije se nježna vrba svija život ponos moj svija, svija al ne umije da slomi! u bolu nadahnuta tugom očarana snaži se korjenje moje! hrabro dočekujem spokoj svoj u tome je sva moja ljepota!

Pjesma jedne ljubavnice

što je život? što je život? tuga, sreća tuga, tuga, smrt dva srca opiru se sve večoj ljubavi takav je raj! prekrasan neotkrivena divljina koja zastrašuje neka strahuje onaj koji osvoji ruku ali ne i srce  žene snažna je šutnja tvoja uskračuje mi sreću sanjala sam da iskazuješ osjećaje molila sam i bojala pitam se: vrijedi li živjeti kao žena čak i najsretnija?

BOL

mrak, pretežak mrak na putu iznemoglom drijema teškim se korakom vraćam bez osvrtanja u svoju bol svi od mene odoše u povorkama snivaju stabla sve sad šuti put mi pruža dlanove mrke uranjam u ponore tame bol pritišće lubanju moju o, da mi se odreći svog tužnog lika poslati bol u zaborav prestići tu maglu gdje boje se tope i nestaju da i meni zasvjetluca biserje na dnu tame u očima

u času čarobnog susreta

neodrediv izraz. istodobno potpuno nepoznat i gotovo prepoznatljiv bdije na tvom oholom licu nepresušna draž koja podrhtava kao izdaja krutog samoljublja gonjena vrelim šibama panike mom nemirnom oku nudiš tračak zapretane nade maštam da ti na čas ulazim u život hrlim u tvoje dogodovštine djelim tvoja intimna uzbuđenja na posljednjoj barikadi kreposti a da me nitko ne proziva a da me nitko ne pokudi za to mom nemirnom oku nudiš djelić tople ljudske čarolije u času čarobnog susreta

masakar noći

migolji se magla naivan mir grada lomi vrisak povampirenih ulica vrebaju zubi iza svakog ugla skakuće smijeh raspadnutog stida prosipa strah mračni plašt pregrižen očnjacima groma kola krv iz dubokih rana obezglavljena tijela užgani štapovi gone nozdrve pakla kotrljaju lubanje tajni prolaz strelovito u ponor vodi kola krv iz dubokih rana umiva kolnik mrtvih razgovora skriven od uha grada

Izvore moj

dostojna nisam imenom Tvojim ni jedan kititi stih ova je pjesma zahvala Tebi Izvore moj! počuj pjesmu pronesi uhom moje maleno HVALA u rukama Tvojim sreća moja cvate poput nježne biljke poput izvora suhog tla poput ovaca izgubih put ali Te zovnuh a Ti me ću Izvore moj! Svjetlost, Spasenje na dnu mene Izvore moj! primi moje maleno HVALA

ulov smrti

fijuće vjetar koračnicu tešku jeza magle spustila til u cilindru crnom krenula smrt u lov teškim mlatom bije šumu palo s grana lišće sve i mre, i mre plamenu kišu prosulo nebo u vatri zore isčezla smrt ostale šume kostura ostale planine leševa ostala dolina lubanja odlazi smrt s rukama na ramenu mom

drsko je reć

drsko je reć- kršćanin sam prvi bješe posljednji umire na križu religija- Ljubav njegovo poslanje nitko tako ne ljubi Ljubav jednači muža sa ženom sa dječicom svetošću poistovjećuje grijehe jedan je čovjek okrunjen trnjem taj što glasom umiri more pljuvačkom i blatom povrati vid dahom svojim uskrsne smrt pogledom oblake miče u blagosti u dražesti ponizno jesi li ikad trljao blato ili su tvoje prečiste ruke? drsko je reć- kršćanin sam nitko tako ne ljubi Ljubav

Heroji djetinstva

heroji djetinstva postadoše nakaze sjene im sablasne urliču i piju nakičeni šarlatani na oltaru laju od lica tih prođe te strah oštre se snagom riječi im po narodu blude ni ti, oče, ne bježiš od tog jada i vonjat će i piti će i lajat će u cvjetanju skršit će biserje mladosti i kome da se dive sinovi naši?! nad sudbinom tom ja gorko plačem

nikad te nisam pitala

nikad te nisam pitala kako si?   kad izmaknem kontroli trkom podivljale rijeke briznem za ponorenim snovima   gdje ne dopire laso očiju tvojih   kad letim kad bježim kad isčezavam   kad ti ostavim boso nebo i jezu zore   kad ti se vratim polomljenih pravaca crne spaljene kože obezglavljena iznemogla   u ruke tvoje u dubinu tvog oka   iznad tuge iznad ludih misli   gdje iskra čađi je zvijezda gdje opet uskrsnuh   neokaljana i naivna   nikad te nisam pitala kako si?   dok ti mravci…

crna nevjesta

sama. u nemirnoj tami   tragovi nesanice zatežu lice   izblijedjelo od bezbrojnih bezbojnih dana u iščekivanju na kiši. na suncu   dolaziš li nevidljivom stazom mjesečine?   sama. u svom crnom svijetu srebrni pelud zvijezda ne dopire tu   bdijem nad krpama pepela ognjištu jedne ljubavi   davno je mjesečev srp unakazio moje sablasno srce   otimajući te iz zagrljaja iz mog svijeta   zar zauvijek?   sama. u nemirnoj tami očekujem te   dolaziš li nevidljivom stazom mjesečine?

o, jato moje

o, jato moje, snobovski uspravno i daleko samoće sam ptica zbog vas kud li bi s vama?   da sam ovca bila bih crna   krivite opojni hašiš krivite vino slatko gorko. suho poroka nemam   to vrškovi krošanja škakljaju tabane moje   samo sam malo malo više vrnuta   ja se okačim na cvijet!

nedostajem

moglo bi bit, nedostajem na tren ili često u oskudnoj haljini u glasnom smijehu u zagrljaju na jastuku na zalazu   moglo bi bit, nedostajem u notama u koracima u pozdravu   u ispijenoj noći na dnu čaše uz gitaru   na žicama pod prstima   moglo bi bit, nedostajem u tebi

moj dragi je bio vještica

moj dragi je bio vještica crnoga tila na njem spavačica   kupkom se kupa šišmiševih krila albino piton oko vrata sniva   budućnost čita s autokarte žute zmije budnim okom prate   u ormaru miševi bučno stružu krevetom sluzavi puževi pužu   kraj prozora mrmlja dok pada noć proriće grahom kad će tko doć   moj dragi je vještica bio pa ti lijepo sanjaj ako si pio

na odlasku

gdje ptice tuge spletu gnjezdo niknuo cvijet u mojoj kosi   gdje sivi oblak navjesti kišu pale su zvijezde u moje oči   od kvasine tvrdim na usnama žednim nazire se pitka malena kap   s izvora pao u grudima kamen poteče opet proljetni slap   nije li tuga divna na odlasku

DA DOTAKNEM NEBO

na kraju dana kad pozdraviš noć stih u tvom oku daje mi moć i toplim dahom kad miluješ san anđele mali, tada ja znam da bih bez tebe i spokoja tvog što daješ mi ti, a šalje ga Bog bila tek sjena što gubi je noć hvala ti sine, ti daješ mi moć da dotaknem nebo i začujem glas Bezgrešne Majke što moli za nas da zahvalim nebu gdje vječni je mir i zahvalim Bogu što ti si moj sin