Riječi

Riječi. Poredane u nizu, jedna iza druge, kao olovni vojnici Na rubu misli… Počinju da se pitaju: Šta biva s njima Kada se istope I uliju U Nove Kalupe Do nas stižu sa raznih strana Sa ledenog sjevera i tropskog juga Sa zlatnog zapada i Svetog Istoka Neke riječi su slatke Ukorjenjene duboko u zemlji Streme prema suncu Čvrste poput crnog borja U kamenitim visovima Vješto se propinju I pronose Našim Srcima Neke riječi su gorke Izvađene iz najdubljeg blata Dolaze iz nečistih srca Kroz smrdljiva usta Oholosti Srdeći same…

Bijeli biser

Rastvorili smo se Iz bijelog bisera I potekli Poput krijesnica Mrklinom kosmosa Davši zavjet Da ćemo se Vratiti Spustivši se Na plavu planetu Postadosmo roblje Zlatu i srebru I komadu zemlje Zaboravivši dati zavjet Ali nas Zavjet neće zaboraviti

Šutnja

Na sva pitanja koja mi postavljaju oni što me okružuju odgovaram: šutnjom. Znam, možda to i nije neki odgovor, ali znam isto tako, da svaki glas koji slazi sa mojih usana, dočekaće oštro pero, vjernog pisara.

San

Tišina…riječi stvara, U sobi snatri bestjelesna glava. Pauk u ćošku razapeo mrežu! Muhe ispod plafona bezbrižno se šeću. Na prozoru golub drhti od straha! Ispod snenog oblaka orao pogledom ga hvata. Na nebu prve zvijezde se pale, Gdje san počiva, kamo odlaze jave? Tišina…riječi stvara U viru mojih mrena san spava Skriven u sjeni svjetlosti Čekajući noć da se probudi

Nebeske kiše

Nebeske kiše /gledam iznad glava ljudi…u nebo i vječnost/ M.Selimović Nebeske kiše nepresušno slaze, niz svjetlosne oblake, donoseći vlažnost zraku punom zavisti. Zar je bitno koje smo nacije ili rase ?! Amerikanac, Rus, Kinez, Indijac, Izraelčanin, Arap… Iako govorimo različitim narječjima, mi smo ipak braća i karike u lancu svijeta ovoga bez kojih bi se urušio sam u se. Zar je bitno koje smo nacije ili rase ?! Kad isti oblaci nakupljaju se nad nama spuštajući kišu sa neba puneći suha korita naših srdaca.

O vremenu

Vjetar donosi miris prošlosti vremena zauvjek izgubljenog u prostoru. Sve će se vratiti. I ljeto poslije proljeća, i jesen poslije ljeta, i zima poslije jeseni. Sve, sve će se vratiti samo će vrijeme ostati iza nas zauvjek izgubljeno u prošlosti.

Sjeti se, O, Dušo

Sjeti se, O, Dušo, u predvečerje onog dana šetali smo ulicom osutom lišćem, razmišljajući o vječnosti koja nas čeka na kraju puta, dok su ispred nas, iz zemlje, izvirali bijeli kameni spomenici. Iznad nas tamno more, popločano zvjezdanim stazama, kuda će nas odvesti, kad nestanu osjećanja ? Tamo, O, Dušo, u Svijetu bez Vremena i Prostora, bez glasa, bez dodira, u bezmjernim okeanima duša, tamo pruži svoje niti, baci svoje sidro, i pronađi utočište, kod tako nježnog Prijatelja.

Most

Trebalo bi već jednom preći ovaj most Ispružen pred nama klati se na sićušnim puzavicama koje u svakom trenutku mogu pući Trebalo bi skinuti laž na našim mrenama probuditi se i proći kroz vrata svjetlosti I u kutku vječnosti pronaći svoje mjesto pod Suncem.

Kad dušu zapahnu mirisi dženneta

Kad dušu zapahnu mirisi dženneta i vjetar čežnje otopi led sa srca; oživjela duša u suzama grca tražeć* izlaz iz uspavanog svijeta. Glasovi čeznutljivi u tebi bruje dozivajuć* te kroz bravu tajnih vrata; čvrsto se prihvati njenih rukohvata ostavi zlato, srebro kojem robuješ. Ono što će biti biće na vrijeme, dok je neznalica umoran i tužan… ne dovodi sebe u teške dileme; od života uzmi ono što ti pruža al* ne optereti  teško svoje breme ostani čistog srca, postani ruža.

U najskrivenijim odajama moga srca

Negdje, u najskrivenijim odajama moga srca, sanja ptica, prekrivena perjem od svjetla, zarobljena strujama ovosvjetskih rijeka. Nadošla pjena iz Izvora, bistre vode Prapočetka, na rubovima ovozemaljskog neba, nosi glase o vječnosti što nas čeka i smrti što iza svakog ugla vreba. O ptico, govori jezikom ptičijim i tvoje ću tajne znati saslušati; da znam kuda da idem, zašto postojim, kako od grijeha srce sačuvati, pa da na Dan proživljenja usprav gledam, smirenu dušu svom Gospodaru predam

Malom zemljaku

Gledam te, kako udišeš svježi dah jutra, po prvi put prelazeći kućni prag, i vrteći se oko majčine ruke, pokušavaš održati ravnotežu. Tebi nisu važne podnevne vijesti, o narodima što se kupahu u vlastitoj krvi, možda poneka suza obasjana na suncu, kad ti koljena dotaknu tvrdu bosansku zemlju.

Alpinist

Glatka poput stakla Stijena usađena u zemlju Čeka svoju žrtvu Da napravi pogrešnu kretnju Šta je to što vuče alpinistu ? Da visi na omči oko struka Zakačen o tankom klinu Zaboden u goloj stijeni Šta je to što vuče alpinistu ? Da visi poput slijepog miša Remeteći stoljetni mir Kamenčića i nevidljivih živih bića Šta je to što vuče alpinistu ? Da traži najteže staze u svom životu Daleko od svog toplog doma Uporno tražeći neku novu neosvojenu kotu Šta je to što vuče alpinistu ? Da li da…

Ljubav

Hajde, hajde da se otrgnemo iz ovog uspavanog svijeta moja draga, i pratimo mirise crvenog đul-cvijeta. Istrgnimo se iz kandži ovog hudog tijela u kojem naša srca pogodi ašk-strijela. Krenimo već jednom sa rukom u ruci (sa dušom u duši) veseli poput ptice puštene iz kaveza iza sebe ostavimo tužne pjesme (od kojih um se guši) i lebdeći između zvijezda, oslobođeni željeznih sveza stignimo do sedmog neba na kojem naša ljubav spojena sa Vječnošću nešto i vrijedi.

Iskra nadahnuća

Čekam te, da se pojaviš pred vratima i uneseš malo svjetla u zadimljenu prostoriju. Prelazim preko nepoznatih lica, u svakom od njih vidim tvoj lik. Pitam se: Da li vas je profesor danas ranije pustio, ili vam još priča o Šekspirovom Romeu i Juliji, možda o Antoniju i Kleopatri, pri tome zaboravljajući Nizamija, koji je, za zeru Istinske Ljubavi, ovom svijetu okrenuo leđa. Čekam te, evo već ispijam treću kahvu, znaš kahva i nije tako loša, ako je napravi majstor od zanata. Gušim se u zraku punom dima od cigareta,…

Slike iz sjećanja

Toga dana lilo je kao iz kabla. Ulica je postala korito niz koju su se slijevale kapi kiše, spuštene iz teških oblaka. Sklonjen pod krov gradske tržnice čekao sam vjetar da raznese bezbojnu tečnost ka dalekom zapadu i skine veo sa nebeskog plavetnila. Tada je došla ona, prokisla, njene zumbulne usne, razvlačeći se neprimjetno, izgovarale su nerazgovjetne psovke, dok je njena košulja pohotno ljubila tijelo, koje – kao, da nije imalo snage da se odupre toj navirućoj požudi bijelo-mliječne tkanine. Njene nemirne oči, na trenutak zaustavljene na meni, poput sablje…